Stobrečki Poljičanin, izdavač svojevrsne dalmatinske enciklopedije “Dalmacija – Hrvatska ruža svjetova”
Ante Mekinić kod Mosora: Sve za Dalmaciju!
Piše: Milorad Bibić Mosor
– Istinski Dalmatinac nikako ne može biti autonomaš jer bi time negirao i Dalmaciju i svoje dalmatinstvo. Iskreno, meni je Dalmacija i emocionalna kategorija, ali to samo naglašava moju suodgovornost za njegovanje kozmopolitizma i multikulturalnosti kojima se Dalmacija oduvijek ponosila.
Prišivati Dalmaciji autonomaštvo znači zapravo ne poznavati Dalmaciju ili joj pak ne željeti dobro. Zbog te nametnute hipoteke minulih vremena vrijedi stoput ponoviti da ni jedan istinski Dalmatinac nikad ne može biti autonomaš jer je to suprotiva njegovu biću.
Ali, ne možete negirati da se ne tako davno, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, svakome onome tko je glasno govorio da je Dalmatinac, tko je govorio u slavu Dalmacije, prišivalo kako je autonomaš!?
– O tempora, o mores – odgovorio bi vam slavni Ciceron! Da, bilo je to vrijeme kad su Lika, Istra, Slavonija mogle biti to što jesu, a ne nužno središnja, zapadna ili istočna Hrvatska, samo je Dalmacija bila preimenovana u Južnu Hrvatsku.
“Lucidnost” tadašnjeg političkog vrha Hrvatske da nakon dva milenija postojanja preimenuje Dalmaciju promovirala je zamalo Srećka Lorgera u najvećeg suvremenog dalmatinskog terorista, i to samo zbog toga što se usudio na legalan i legitiman način braniti interese zavičajnog podneblja. A kako je Dalmacija kolijevka hrvatske države, s političkog ali i sociološkog stajališta vrijedi proniknuti u logiku te zabrane kojom se s pozicije državotvornog hrvatstva odričeš ni više ni manje nego – svoga Betlehema.
Suluda podjela na županije
Može biti da su i zato, s izuzetkom nekih časnih, u tim godinama čak i hrabrih ljudi, saborski zastupnici iz Dalmacije u Hrvatskom saboru “zaboravili” na ime Dalmacija…
– Nisu oni samo “zaboravili” na ime Dalmacija nego su zaboravili na Dalmaciju samu jer u njima Dalmacije nikada nije ni bilo, pa tako ni potrebe da je zastupaju. A i oni saborski zastupnici koji jesu Dalmatinci, uglavnom nisu zastupali Dalmaciju nego svoje političke stranke zalažući se za svoje stranačke interese, a ne interese regije iz koje dolaze, interese Dalmacije. Postoje, naravno, i iznimke, ali tek u mjeri da potvrde opisano pravilo.
Ne tako davno ste izjavili kako se Dalmacija u javnosti kontinentalne Hrvatske percipira poput slijepog crijeva koje unazađuje Hrvatsku…
– To je, nažalost, činjenica koja traži odgovorno suočavanje nas samih sa sobom. Bit ću vrlo jasan: ne može Dalmacija dopuštati sebi ravnodušnost kada se u pojedinim prigodama i u njeno ime slavi, primjerice, nakaradna tvorevina Nezavisna država Hrvatska i njen poglavnik Ante Pavelić, egzekutor i žrtva istodobno!
Opa!
– Nije “opa”, nego je to opasno i pogubno za budućnost Dalmacije i Hrvatske. Zato Dalmacija mora jasnije artikulirati svoje interese i svoje autentične glasnogovornike potražiti u ljudima koji poznaju povijest Dalmacije i njome se ponose, a ograditi se od sljedbenika politike koja bi ovaj hrvatski i svjetski biser davala i prodavala drugima iz svojih sebičnih i politikantskih razloga.
Nasuprot tezi o našoj nazadnosti, Dalmacija mora biti lokomotiva hrvatskog razvoja, samo mi sami moramo osvijestiti činjenicu da je Dalmacija oduvijek bila važan, pa i najbitniji element rascjepkanog hrvatskog entiteta i da je oduvijek u samome središtu europske civiliziranosti o čemu svjedoče sve njezine epohe i svi njezini veliki ljudi.
Neki suvremenici koji su i u naše vrijeme bili “na braniku Dalmacije” upirali su prstom u podjelu Hrvatske na županije, smatrajući da se nije smjelo dirati u hrvatske regije…
– Ta podjela Hrvatske na županije najobičniji je izborni inženjering koji sam po sebi negira hrvatske posebnosti. Zato sam uvjeren da će novi Sabor i nova Vlada konačno odlučiti da je Hrvatska država regija – Dalmacija, Istra, Lika, Slavonija, Zagreb – i ukinuti tu suludu i golim politikantstvom motiviranu podjelu na županije. Pogledajte samo regiju Dalmacija…
Podijeljena je na četiri županije: Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku, od kojih je samo Splitska tobože i dalmatinska!? Divide et impera! – rekli bi stari Latini. Ali, to razbijanje Dalmacije nije nikome uspjelo tijekom proteklih dvije tisuće godina njenog postojanja, pa neće ni ovim našim “mudracima” koji će slijedom svog političkog pragmatizma jednoga dana svoje veliko hrvatstvo zamijeniti još većim dalmatinstvom.
Vi ste kazali kako je neprirodno govoriti o hrvatskom identitetu u jednini?!
– Neprirodno je i štetno jer se Hrvatska, srećom, kao rijetko koja zemlja tako malih gabarita može podičiti tolikim bogatstvom identiteta! Ističući u ovome razgovoru sve posebnosti našeg dalmatinskog identiteta, mi zapravo potičemo priču o hrvatskim identitetima bez kojih bi Hrvatska bila neprepoznatljiva.
Kome ovo nije jasno, neka na standardni hrvatski jezik prevede Marulićevu Juditu, Hektorovićevo Ribanje, Držićeva Dunda Maroja, Krležine Balade Petrice Kerempuha, Kozarčeva Đuku Begovića ili Nazorova Veloga Jožu, pa nek’ vidi što će od njih ostati!
Dalmacija je privilegij
Šest godina ste radili na megaprojektu “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova” za koju sam pročitao da je – svojevrsna dalmatinska enciklopedija! Izdavač ste i jedan od urednika ove 800 stranica debele knjige u nakladi vaše izdavačke kuće “CROMA Co.” iz Stobreča…
– Doživljavajući zavičajnu pripadnost Dalmaciji kao privilegij, istovremeno sam osjećao i obavezu da se najbolje što mogu i znam odužim podneblju koje me iznjedrilo. Zbog nepravednog i gotovo sustavnog zapostavljanja Dalmacije tražio sam načina kako Dalmaciji, Hrvatskoj i cijelome svijetu pokazati i dokazati da je Dalmacija, čast svakome, najvrednije i najsvjetskije što Hrvatska ima, kako im reći: evo, ovo vam je Dalmacija!
Slijedom te sudbinske povezanosti s Dalmacijom i želje da, u ime naše sretnije budućnosti, svijetu ponudimo relevantno znanje o Dalmaciji na jednome mjestu, nastala je ova knjiga koju spominjete.
… Je li vam sabiti 2000 godina Dalmacije u jednu knjigu, na početku ovoga megaprojekta zvučalo kao – nemoguća misija!
– Koji će to Dalmatinac priznati da postoji išta što je nemoguće?! Šalu na stranu, znao sam da je meni samome to uistinu nemoguće, ali s vjerom u mogućnost timskog ostvarenja tog cilja okružio sam se izvrsnim suradnicima s kojima sam mogao podijeliti želju da napravimo knjigu o Dalmaciji kojom će se Hrvatska ponositi.
U tom smislu među prvima sam zamolio za suradnju književnog barda Jakšu Fiamenga, koji me potom uputio na vrsnog redaktora i urednika Marina Kuzmića. Zahtjevnost teme uvjetovala je, naravno, potrebu za novim ljudima, pa se krug suradnika svih vrsta munjevito proširio na više od stotinu uglednih meštara svoga zanata. I zato je ova knjiga divan primjer timskog rada u kojemu je bio privilegij sudjelovati, pa su i zasluge za ovaj izdavački pothvat zajedničke i pripadaju mnogim znanim i neznanim ljudima.
Pročitao sam da su u knjizi pisala 53 autora, da ima 260 tekstova u rasponu od znanstvenih eseja do popularnih članaka, 1100 ilustracija svih vrsta…
– Nabrajati u ovoj prilici sve autore i suradnike, dakako, nije moguće. Zato ću poimenice spomenuti samo one koji su dali pečat ovome izdanju.
Uz spomenute, Marina Kuzmića s kojim dijelim ulogu supriređivača i suurednika knjige i kojemu još jednom izražavam zahvalnost na velikome doprinosu, te Jakšu Fiamenga, autora predivnih eseja o amblematskim znakovima Dalmacije, veliki obol knjizi dao je nenadmašni Inoslav Bešker svojim znanstveno utemeljenim i publicistički pitkim tekstovima među kojima se naročito ističe povijesni pregled Dalmacije kroz vjekove.
Koristan posao nizom sjajnih tekstova učinio je doajen dalmatinskog novinarstva i živa enciklopedija znanja o Dalmaciji Vojko Mirković. Kapa dolje nemirnome duhu Slobodana Prosperova Novaka koji je premijerno baš u ovoj knjizi obradio odnose Dalmacije s nizom zemalja u svijetu, a uz to i jednu vrlo nezahvalnu temu – znamenite ljude Dalmacije – čiji smo konačni broj u knjizi uspjeli svesti na razumnu mjeru tek po zaoštravanju kriterija na svjetski relevantne Dalmatince po svome djelu!
Vrlo značajan prilog o dalmatinskim umjetnicima dvadesetog stoljeća napisao je akademik Tonko Maroević, dok je svjetski relevantna top-lista vrhunskih spomenika dalmatinske kulturne i umjetničke baštine djelo Joška Belamarića, koji je i autor priloga o Dalmatinskoj zagori.
Ne smijemo preskočiti ni sjajan tekst Joška Božanića o dalmatinskim ribarima koji su svojim znanjem i postignućima zadužili svijet, kao ni zapis Ive Jelića o Dalmaciji u Domovinskom ratu. Otkrijem li još što su pisali akademici Radoslav Katičić, Petar Šimunović, Luko Paljetak, Marin Zaninović, Predrag Matvejević, Nenad Cambi ili pak Ivo Babić, Jurica Pavičić, Ivica Maštruko, Duško Kečkemet, Veljko Barbieri, Ljubomir Antić, Jure Bogdan i mnogi drugi ugledni autori, neće biti potrebe ni čitati knjigu!
Snaga dalmatinskog čovjeka
Zanima me kako je strukturirana “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova” i zašto baš taj naslov?
– Uz ispriku svima koje nisam imenom spomenuo, dopustite da navedem i nekolicinu suradnika zaslužnih za izvrsne ilustracije: Ivo Pervan, Ante Verzotti, Boris Kragić, Zoran Alajbeg, Željko Tutnjević, Matko Biljak, Teo Baučić i dizajn knjige i naslovnice: Igora Draču i Borisa Ljubičića te recenzente knjige Ivanu Prijatelj-Pavičić i Borisa Škvorca.
Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja: Dalmacija kroz vjekove, Dalmacija i Europa, Znameniti ljudi Dalmacije i Dalmacija oduvijek. Svako poglavlje započinje većim, nosivim tekstovima na zadanu temu i nastavlja se manjim skupnog naziva – Dalmatica! Svi uvršteni tekstovi, zajedno s obiljem pomno odabranih ilustracija, mozaično utjelovljuju namjeru da čitatelju što vjernije dočaramo taj jedinstveni doživljaj Dalmacije.
A kako je Dalmacija oduvijek bila pozornica dodira naroda i svjetova, kultura i civilizacija koje su u valovima donosile svoje utjecaje i uklapale ih u okvire zatečenog kulturnog i civilizacijskog naslijeđa, otuda i naslovna sintagma knjige: “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova”. Veliki čovjek, nažalost pokojni, ali neumrli don Branko Sbutega za Dalmaciju je rekao da je to povijesno najugledniji hrvatski toponim, što ova knjiga, uvjeren sam, i dokazuje.
Hrvatska za godinu i pol dana ulazi u Europsku zajednicu…
– Moglo bi se zapravo reći, Hrvatska ulazi u Europsku uniju, a Dalmacija se vraća svome civilizacijskom i kulturnom ishodištu. Samo Dalmacija mora osvijestiti tu činjenicu, a Hrvatska je prepoznati i prihvatiti! U protivnom, Dalmacija će i nadalje biti pozornica suprotstavljenih interesa po mnogim osnovama, što nikako ne bismo smjeli dopustiti.
Ovu knjigu nužno je stoga razumjeti i kao memento baštinicima ove blagoslovljene zemlje kako bismo je sačuvali od iznude u korist pravičnije razmjene dobara i usluga na svim razinama. U tom je smislu “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova” osobito dobrodošla knjiga jer nudi obilje razloga za renesansu našeg dostojanstva i podsjeća na cijenu kojom je u prošlosti plaćeno svako odustajanje od vlastitog identiteta.
Tek živo njegovana baština omogućuje nam da, pozivom na sveukupan povijesni identitet i tradicijske vrijednosti, budemo subjekt u planiranju vlastite budućnosti. Jer biti i ostati na svome svoj, najveća je blagodat koju čovjek uopće može baštiniti!
Nakon svega ovoga moram vas opet pitati: jeste li autonomaš?
– Zbog svih navedenih razloga, a posebno u kontekstu stalne potrebe za obnovom našeg kolektivnog pamćenja, u proslovu knjige “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova” zapisao sam da je posvećujem djeci – mojoj i vašoj – sa željom da i ona svojoj djeci proslijede onu istu Dalmaciju koja baštini vjekovnu ustrajnost dalmatinskog čovjeka da svim povijesnim i životnim kušnjama usprkos sačuva svoj kulturni, vjerski i nacionalni identitet, i to hrvatski – na dalmatinski način koji pamti i prinose Dalmatinaca drugih etničkih pripadnosti zajedničkoj dalmatinskoj, odnosno sveukupnoj hrvatskoj baštini, čemu i sama knjiga svjedoči.
Stoga ću umjesto odgovora na vaše pitanje parafrazirati jednoga od otaca Domovine koji je Dalmaciju volio na svoj osebujan način: Sve za Dalmaciju, Dalmaciju ni za što!
Dva milenija DalmacijeDatumski, dva milenija Dalmacije povezana su s cijepanjem Ilirika, kada je prvi rimski car August, pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, 10. godine nove ere, ili, kako se tada bilježilo, 763. od osnutka Rima, utemeljio Dalmaciju. Između 10. i 13. godine Dalmaciju spominje i Publije Ovidije Nazon u svojim “Pismima s Ponta”. Nalazimo se na isteku puna dva milenija otkako je Dalmacija ušla u svjetsku literaturu, a s njom i u kolektivni imaginarij svijeta koji nazivamo zapadnim. Pa ipak, ovaj uistinu rijetki rođendansko-imendanski jubilej ne samo što u svijetu prolazi posve nezapaženo već o njemu nema spomena ni u Hrvatskoj, pa gotovo ni u samoj Dalmaciji, što je naprosto nevjerojatno! Kažem gotovo, jer je skupina autora okupljenih oko ove knjige još prije dvije godine Vladi Republike Hrvatske uputila inicijativu za proglašenje desetljeća Dalmacije kako bi se ovaj veliki jubilej dostojno obilježio. Odgovora nije bilo, pa smo tako još jednom propustili priliku za pozitivno brendiranje Hrvatske i Dalmacije u svijetu, pored ostalog i neuvrštenjem na listu UNESCO-ovih velikih obljetnica, što je mogla biti besplatna reklama za naš turizam kakva se novcem kupiti ne može. Pa ipak, kako je dvomilenijska obljetnica Dalmacije izvrsna prilika da se ususret europskim integracijama pozabavimo vlastitim identitetom, iznova upućujem prijedlog budućem premijeru, Vladi i Saboru Republike Hrvatske da među svoje prve odluke uvrste i ovu o proglašenju desetljeća Dalmacije, kako bi nadolazeće dane socijalne strepnje i preživljavanja pretvorili u poligon za jačanje kulturnog, znanstvenog, gospodarskog i turističkog potencijala Dalmacije na dobrobit Hrvatske u cjelini.
Objavljeno u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ 17. 12. 2011. |