Dalmatinska klapska pjesma živi je dokaz tvorbene moći dalmatinskog puka, koja nebrojene vanjske utjecaje uvijek i iznova uspješno podređuje duhovnosti vlastitoga hrvatskog narodnog bića, stvarajući nove, čudesne oblike po kojima nas u svijetu prepoznaju i zbog doživljaja pamte
Iz knjige Dalmacija – hrvatska ruža svjetova, CROMA Co. – Stobreč, 2011. (str. 606)
Milenijsko prožimanje glazbenog naslijeđa sredozemnog (mediteranskog) i dinarskog (kontinentalnog) areala Dalmacije pridonijelo je sadržajnom bogatstvu i stilskoj raznovrsnosti glazbene kulture u Dalmaciji koja se podjednako autohtono očituje u svojim urbanim i ruralnim oblicima. Pa ipak, najuvjerljiviju identifikaciju s doživljajem glazbene baštine ovoga podneblja ostvarila je dalmatinska klapska pjesma kao živi dokaz tvorbene moći dalmatinskog puka, koja nebrojene vanjske utjecaje uvijek i iznova podređuje duhovnosti vlastitoga hrvatskog narodnog bića, stvarajući nove, čudesne oblike po kojima nas u svijetu prepoznaju i zbog doživljaja pamte!
Iako je riječ o relativno novijoj glazbenoj pojavi nastaloj sredinom XIX. stoljeća, oblikovanje dalmatinskih klapskih pjesama u homofone višeglasne napjeve (uglavnom troglasne i četveroglasne) spjevane u durskoj tonici i gotovo u pravilu izvođene a cappella, dakle bez instrumentalne pratnje, u skupinama od (uobičajeno) pet do osam pjevača koje nazivamo klapama, zacijelo je bio duži vremenski proces. To dokazuju brojna arhetipska obilježja u glazbenoj strukturi ovog načina pjevanja, od gregorijanskog korala i melodike zapadnoeuropskih izvorišta do vlastitih urbanih i ruralnih folklornih tradicija, te melodike narodnog stvaralaštva iz šire (kontinentalne) unutrašnjosti.
Iščitavajući tradicionalne dalmatinske klapske pjesme kao intimističke glazbeno-poetske zapise iz stvarnog života, moguće je zaključiti da su i klape izvorno bile način života po sebi. Zato se autentične dalmatinske klape uvijek odlikuju interpretativnom autohtonošću koja odaje njihovu zavičajnost (primjerice, serenadni klapski izričaj splitsku, dinamičan i grlen trogirsku, trubadursko-renesansni dubrovačku, akcentualno skladan korčulansku, soliranju sklon šibensku, zborski »obojen« zadarsku, itd.), što govori u prilog činjenici da je klapa zapravo autohtona glazbeno-sociološka pojava. Dalmatinska klapska pjesma i klapa su, prema tome, jedno sasvim određeno promišljanje života prožeto tradicijskim vrijednostima podneblja kojemu pripadaju i jedno s drugim, u muzikološkom smislu, čine samodovoljan krug podložan tek vlastitoj duhovnosti i raspoloženju.
U novije doba, međutim, dalmatinsko klapsko pjevanje više nije tako doslovan tumač podneblja i vremena u kojemu je nastalo. Pod izlikom »provjere« glasova iz baštine u suvremenim suzvučjima, sve brojnije su klape koje svoje pjevanje nastoje komercijalizirati pa klapa kao način života pomalo uzmiče pred klapom kao estradnom pojavom. Iako zbog toga dalmatinsko klapsko pjevanje više nije privilegij podneblja koje ga je iznjedrilo, valja ipak imati na umu da i ono, poput vode, gubi na pitkosti što je dalje od izvora!