Iako sve četiri dalmatinske županije obiluju prirodnim ljepotama, kulturno-povijesnim znamenitostima, ljudskim i inim potencijalima i resursima, svo to blago Božje postaje prepoznatljiva i skladna cjelina tek pod dvomilenijskim zajedničkim imenom – Dalmacija. Pa ipak, tu notornu činjenicu u vremenu kad napokon imamo svoju državu uvažava tek pjesma; klapska, estradna, navijačka… Izvan tog kruga, konoba – festivalska pozornica – stadion, Dalmacija gotovo da i ne postoji! Ako je tko i spomene, u pravilu je to aluzija na ‘slijepo crijevo’ koje Hrvatsku unazađuje, a Bože sačuvaj da bi tko ‘s vrha’ rekao kako Dalmacija može, mora i zaslužuje biti – lokomotiva hrvatskog razvoja!
Dalmaciju i njenu sudbinu u budućnosti ne spominju niti se na nju osvrću ni aktualni predsjednički kandidati (pa čak ni ona dvojica što su podrijetlom iz Dalmacije!) usprkos tome što je Dalmacija kolijevka hrvatske države i hrvatske kulture te najvažnija sastavnica rascjepkanog hrvatskog identiteta.
No i pored te ignorancije njenog bitka, Dalmacija će opet i iznova gorljivo birati predsjednika, a sutra premijera, ministre i saborske zastupnike koji su, više-manje, Dalmaciji privrženi kao, primjerice, Hrvatski nogometni savez Hajduku.
I zato svaka čast Torcidi što barem ona artikulira kakve-takve dalmatinske interese (koji zbog toga, naravno, nisu ništa manje hrvatski!).
AM (19. prosinac 2014.)