Ugledni britanski marketinški stručnjak Tony Hodges, prema pisanju Jutarnjeg lista od 4. siječnja 2014, svojim glavnim doprinosom hrvatskoj vinskoj industriji smatra preimenovanje/rebrendiranje naših glavnih vinskih regija u međunarodno prepoznatljive i razumljive brendove, pa tako vina iz Slavonije i Baranje na stranim tržištima promovira kao vina iz Podunavlja (jer, kako kaže, za Dunav mnogi znaju, dok Slavonija neupućenima može biti i Slovenija i Slovačka), vina šireg zagrebačkog vinogorja (Plešivica, Zagorje, Međimurje) promovira kao vina Bregovite Hrvatske, dok za vina s područja Istre i Dalmacije smatra da su samorazumljivog naziva/brenda.
Nasuprot tome, naši politički ‘brendmejkeri’ iz svojih sebičnih razloga Dalmaciju razdijeliše u nešto što nazvaše, sam Bog zna kako i zašto, Zadarsko-šibensko-kninsko-splitsko-dalmatinsko-dubrovačko-neretvanskom županijom, usprkos tome što je Dalmacija najstariji i u svijetu najugledniji hrvatski toponim čiju dvomilenijsku opstojnost, dakle njezin dvijetisućiti rođendan i imendan, upravo propustismo obilježiti (ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog dobrobiti hrvatskog turizma)!
Štoviše, na sam spomen moguće ustavne regionalizacije Hrvatske, dvije rubne (od sveukupno četiri) dalmatinske županijske političke ‘elite’ brzopotezno se koncem 2013. unaprijed ‘odrekoše’ regije Dalmacije objavom politikanskih ‘deklaracija’ o vlastitoj nezavisnosti svjesni, valjda, činjenice da bi se cjelovita Dalmacija mogla napokon riješiti nebrojenih malih ‘Cezara’ kojima je draže (i unosnije) ‘u selu biti prvi, nego u gradu drugi’!
I zato, sve dok mali ‘Cezari’ budu u trendu, Dalmacija neće biti ni blizu brendu!
AM (7. siječnja 2014.)