“Priča se piše tako da sjedneš za pisaći stroj (prethodno si uvukao papir) pa počneš od početka i završiš na kraju. Očekuje se od tebe i naslov. I veliko i malo slovo. Povremeno i zarez. Uopće, neka interpunkcija. Zatim je sve gotovo. Priča svrši prije tebe. Zatim ideš u podrum i cijepaš drva.”
Tako je nekad Momčilo Popadić objasnio kako on piše. Uzalud je “objašnjavao”. Nitko ne piše kao Pop. Pisaćih strojeva više nema. Nema više ni papira koji bi trebalo uvući u makinju. Naslove više ne biraju autori pa su ih zaboravili i stavljati, a stvari ne stoje ponajbolje ni s interpunkcijom. O cijepanju drva na kraju priče nema se što reći – tko danas cijepa drva? Nitko. No, nitko više ne piše kao Popadić iz još jednog razloga – Popadić je bio jedan jedini, neponovljiv, toliko jedinstven da se nitko i ne pokušava s njime uspoređivati i njega predstavljati kao svoj novinarski uzor. Svako malo pojavi se neki tobožnji ‘novi Smoje’, ‘novi Tenžera’, neki novi, neuvjerljivi dvojnik velikana kojih više nema. Samo Pop još nije stekao svoga nadobudnog novinarskog – ili pjesničkog! – imitatora. Popadić nema svoju ulicu, ni svoju pjacetu, ni nagradu koja bi nosila njegovo ime i nitko se zbog toga ne žesti i ne pravi od toga problem. Jest, knjigom “Svoju zvizdu slidin” u izdanju ‘Slobodne’ dobio je lani mali spomenik, više podsjetnik i spomenar na ono što je bio, što je pisao.
Gdje bi usadili spomenik skitnici…
Tko bi, uostalom, Popa, Momu, Popu, onakvog, mogao izliti u broncu i gdje bi usadili spomenik tom skitnici, reporteru, piscu, pjesniku, Korčulaninu i Splićaninu, usprkos naknadnim, posmrtnim i nakaradnim interpretima njegova tobožnjeg porijekla? Ne mogu reći da sam ga poznavala. Jest, susretali smo se u redakciji, na hodniku, u ‘Basketu’, možda smo i razmijenili par rečenica. Bilo je to vrijeme kad se znalo gdje je kome mjesto na vrijednosnoj novinarskoj ljestvici i kad se početnici – a ja sam bila zelena ko zelena trava – nisu petljali velikima u razgovor. Mogla bih danas i lagati – mnogi lažu! – reći da smo bili prijatelji, “kumpanji”… Čemu? Njegove reportaže sam, onako mlada i očarana zanatom koji još uvijek sričem, čitala kao Sveto pismo, a neke od njih pamtim i danas kad ‘obilježavamo’ 25 godina od kako ga nema. “Nastojim imati vremena za ljude”, napisao je Popadić. Njegove reportaže trebaju pod kušin staviti svi, a posebno novi novinari, oni koji nemaju makinju, ali imaju laptop, mobitel, tablet, google, fejsbuk, skajp… da i usred noći mogu tu rečenicu pročitat, prije negoli “ogooglaju”.
Vrijeme za ljude
“Nastojim imati vremena za ljude.” Tko nema vremena za ljude o kojima piše – ne treba ni pisati… Momčilu Popadiću sudbina nije dala vremena da ostari i da se pretvori u mrzovoljnog penzionera s malom otpremninom čije je priče, ma koliko vječne bile, tobože pregazilo vrijeme. Zato njegove tekstove treba tražiti po starim novinama, po knjigama i internetu, Popadića treba čitati makar kao podsjetnik na najbolja novinarska vremena, premda ja, eto, želim vjerovati da će se vrijeme “popadićevskih priča” vratiti u novine – ili Novina neće ni biti. “U ova krvava, nesagledivo neizvjesna i mutna vremena čudesno je naći se na nekoj livadi u mnoštvu ljudi gdje se oprašta katkada i neoprostivo, teško oprostivo. Krv.” Tako je Popadić napisao u reportaži s Kosova u ožujku 1990. godine, samo mjesec dana nakon što je Tomi Bebiću napisao posmrtno slovo ‘Toma, dovidova’. To ljeto na splitskom je festivalu pobijedio Oliver Dragojević pjevajući ‘Neka se drugi raduju’, u Italiji je odigrano svjetsko nogometno prvenstvo koje su dobili Nijemci, i to oni Zapadni, u Splitu je održano Europsko prvenstvo u atletici, a ‘Slobodna Dalmacija’, odnosno Novina, kako je Popadić pisao, zabilježila je tiraž od 170 tisuća prodanih primjeraka. To ljeto Momčilo Popadić je proveo u bolnici, kopneći nepojmljivom brzinom, pa kad se u rujnu pojavio u redakciji, odnosno Redakciji, bio je neprepoznatljiv. Svoje zadnje retke napisao je iz postelje držeći da ‘živjeti se ne mora, pisati se mora’ pa je svoju posljednju reportersku skitnju okončao, a Joško Kulušić s poštovanjem objavio, bez notesa usidren u luku svoje smrti. Te jeseni Pop je umro. Imao je 43 godine.
EDA VUJEVIĆ, FOTO: ARHIV SLOBODNE
Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 20.11.2015.
