Sportska nepravda nanesena nesretnom Nikoli Gazdiću Janjčiću, miljeniku Hajdukove publike, ispravljena je na prvoj utakmici s velikim Građanskim u Splitu. Doživio je čast i ljubav navijača, a odmah potom zauvijek otišao u Hajdukovu legendu
Više od petnaest godina čekalo se do prve Hajdukove titule državnog prvaka 1927. godine jer državnih prvenstava nije ni bilo prije 1923. Hajduk je dotad već egzistirao dvanaest godina i odigrao mnoge značajne utakmice te stekao i popularnost, pa čak i ugled jer u to doba, kad je nogomet bio tek u počecima, nije trebalo puno.
Od te 1923. Hajduk će postati značajan faktor na hrvatskoj nogometnoj sceni i jedini klub koji je sudjelovao u finalima svih državnih prvenstava do rata.
Prva od slavnih generacija bila je: L. Kaliterna, Benčić, V. Poduje, Rodin, Kurir, Machiedo, T. Bonačić, B. Jankov, Manager, Brajević, Kesić, Radić, B. Šitić, Šuste, M. Bonačić, Š. Poduje (Tunis), stoji u legendi ispod fotografije koja je objavljena u knjizi Hajduk 1911. – 1977. o 66. godišnjici na stranici 77 pod naslovom „1923.“ Navedeno je i tko je u to doba nastupao: Marin Brajević, Petar Dujmović, Mirko Bonačić, Mirko Mihaljević, Miho Kurir, Ante Kesić, Frane Tagliaferro, Ernest Hochmann, Ljubo Benčić, Veljko Poduje, Šime Poduje, Zvonimir Bavčević, Otmar Gazzari, Božidar Šitić, Luka Kaliterna, Janko Rodin, Renzo Gazzari, Ante Roje, Miho Pilić, Ante Bonačić, Jaroslav Bohata, Ivo Šuste i Ferante Colnago.
U bivšoj Austrougarskoj prvenstva se nisu održavala. Od 1919. do 1923. natjecanja su bila samo lokalna, a tu je Hajduk redovito bio prvak Splita.
Prekretničke 1923. godine Luku Kaliternu postavljaju za stalnoga klupskog amaterskog trenera, Hajduk odlazi na turneju u sjevernu Afriku, uređuje se igralište, jer staro je bilo postavljeno u smjeru istok – zapad, što je smetalo igri zbog sunca. Isprva su se igrači «tuširali» u jednoj jami za vapno ako bi u njoj ostalo išta vode.
Jedna od prvih slika igrača i članova uprave Hajduka iz 1912. – u gornjem redu na stranici 9 knjige Hajduk 1911. – 1977. stoje članovi uprave, a zadnji zdesna je Oto Bohata, jedan od prvih čeških trenera Hajduka. Prva momčad: Sisgoreo, Dujmović, De Marchi, Salvi, Tagliaferro, L. Kaliterna, B. Šitić, Righi, Tudor, Gazdić i Nedoklan. U donjim su redovima rezerve i juniori Hajduka.
Početkom Prvoga svjetskog rata Hajduk se raspušta, mnogi idu u rat, neki se pridružuju Soluncima 1918. u borbi protiv Austrije. Obnovljeni Hajduk nakon rata igra protiv momčadi posade engleske krstarice Liverpool. Nastavlja se utakmica za utakmicom, izredala se čitava saveznička flota usidrena pred Splitom, raste žudnja za balunom i zebnja od smrtonosne gripe španjole. Ali, jedva je prošla godina dana od rata kad, evo, predstavljaju se dica barba Luke Kaliterne: dva brata Poduje, Šime i Veljko, pa tri brata Bonačića, Mirko i Tonči, te ing. Jerko (koji nažalost, premda je najveći talent, odustaje od baluna), i to ih je već pet…
U to vrijeme podiže se i prva drvena baraka Hajduka. Naziv baraka dugo se njeguje kada je riječ o Hajdukovom domu. Bilo je legendi o spaljenim barakama i klupskim domovima kod mnogih splitskih klubova, a u jednoj se čak – iz kruga Radničkog nogometnog kluba Split – proziva Hajduka, što ostaje kao sjena na prijateljstvu Splita i Hajduka. Srećom, jedino kod starijih generacija.
Sportske nepravde obično su prožete subjektivnim ocjenama i emocijama, makar ni takvi doživljaji nisu bili bez objektivne podloge. Smoje u svojoj Hajdučkoj legendi spominje utakmicu u kojoj Građanski vodi 2:0. U nervoznom nastavku hajdukovac Tagliaferro grubo je oboren, no sudac ništa ne sudi, pa igrač u revoltu skače i onda ga sudac isključi. Hajduk demonstrativno napušta igralište. Sutradan igra s Concordijom 1:1, a treći dan ga HAŠK teško porazi sa 4:0. Vijesti o neuspjehu brzo su se proširile Splitom i razbjesnile navijače. Rodila se priča o nezalaganju igrača pa čak i o tome da najbolji među njima sabotira. Prstom se upire u Nikolu Gazdića Janjčića. A neiskusna uprava nasjeda glasinama i bez oklijevanja ga isključuje. Kakva je to onda bila sramota! Gazdiću nije bilo druge, pogotovo njemu i njegovom karakteru, nego nekamo pobjeći. Odlazi u Beograd.
Hajduk 1920. Slijeva: Vinko Radić Žila, Petar Dujmović Fjaka, Ernest Hoechmann, Luka Kaliterna, Ivo Šuste, Mihovil Pilić, Nikola Gazdić, Rudolf Sloup-Štapl, Mirko Machiedo, Janko Rodin, Mirko Mihaljević
Može se naslutiti kakvu je tešku dramu proživljavao jedan od prvih miljenika splitske publike. Koliko su ga puta oduševljeni Splićani iznosili na rukama! I sad je, bez ikakve krivice, osramoćen morao bježati iz Splita. Baš te 1919. godine Gazdić je za Hajduk dao stoti gol, a barba Luka Kaliterna i Righi odigrali su svoju stotu utakmicu.
Dvije godine poslije slijedi povijesni događaj za nogometni Split – prva utakmica s Građanskim, Zagrepčani na Starome placu. Utakmica privlači nezapamćenu pozornost, jer Građanski ima visok međunarodni rejting u skoru utakmica, a i u blistavoj je formi. Velikoj reputaciji pridonose i njegovi izvanserijski igrači, slavni golman Vrđuka, poznati bek Šifer, pa Vragović, Henlein, Granec i drugi. Hajduk se za tu utakmicu pripremao kao nikad.
Nesretni Gazdić iz Beograda piše pismo upravi kluba, moli upravu i zaklinje svoje drugove igrače da mu dopuste odigrati za Hajduka barem jednu utakmicu, za njega posljednju. Da bi se shvatila tu beskrajna ljubav prema klubu, treba znati da je u tom trenutku bolest pluća već bila uhvatila maha i Gazdić je zapravo predosjećao, zapravo znao da su mu dani odbrojeni. Ali je to skrivao. Odgovorili su mu: Vrati se, Janjčiću! Tako su ga od milja zvali.
Hajduk je pobijedio sa 2:1. Bila je to velika, najveća predstava virtuoza u kopačkama Nikole Gazdića Janjčića. Hajduk nije bio dorastao savršenoj tehnici Građanskog i gosti vode 1:0. Međutim, Janjčić uzima pod svoje kompletnu scenu i utakmicu pretvara u svoj osobni obračun. Postigao je izjednačujući gol tako da je prešao u slalomu, kao u fibri, nekoliko igrača pa na kraju i samoga slavnog golmana Vrđuku. Pala je neviđena finta. Vrđuka se baca u jednu stranu, a Janjčić šalje loptu u suprotni kut.
To nije bilo sve. Još jednom Nikola Gazdić sve aktere baca u sjenu: dosuđen je prekršaj na njemu kad je bio u izglednom položaju i za drugi, pobjedonosni zgoditak. Jedanaesterac je izveo Mantler, nepogrešivo – 2:1 za Hajduk nad velikim Građanskim.
Janjčić je bio osvećen, njegova intimna bitka protiv nepravde i sramote koju je doživio dvije godine prije, konačno je pretvorena u poštenu nogometnu pobjedu. Gazdić je ponovno doživio ono što su mu oteli. Čast i ljubav navijača. Iznijeli su ga na rukama, a on je od sreće i tuge plakao. Jer je samo on znao da mu je to posljednja utakmica u životu. U svlačionici mu je pozlilo. Iskrvarila je jedna od Hajdukovih legendi.
I tako zapravo nikad nije umro.
Nezaboravna je to momčad Hajduka: Kaliterna, Šuste, Dujmović, Rodin, Kurir, Pilić, Tagliaferro, Mantler, Hekman, Gazdić, Radić.
Iz knjige Hajduk u sto i jednoj priči, CROMA Co. – Stobreč, 2011. (str. 50-52)