Govor akademika Luke Paljetka na predstavljanju monografije „Dalmacija – hrvatska ruža svjetova“ (Croma Co. Split 2011.) u Dubrovniku 26. siječnja 2012.
Nigdje nema toliko anđela kao nad Mediteranom, napisao sam u svom tekstu u ovoj knjizi koja je, kao nijedna do sada, okupila velik broj autora. Svoju ruku i pero, svoj um i srce – prije svega srce – stavili su oni u časnu službu: u svjetlu istinite ljepote, kroz povijest i u sadašnjosti, prikazati sve vrline, dike i hvaljenja gospoje Dalmacije, majke, sestre, nevjeste, dragane i ljubavnice naše. Svaki od njih jedan je od anđela-zagovornika Dalmacije, toga jedinstvenoga hrvatskog dijela Mediterana, dijela bez kojega bi imaginariju svijeta bio kraj, baš zato što je taj dio dragocjen, neusporediv po obilju svojih ponuda na svim razinama života, i nekada i danas kada, prolazeći kroz različite kušnje ovog globaliziranog doba, Dalmacija poseže za svojim krunskim dokazima i argumentima, prebira i čita vlastite korijene radi novog cvijeća, jer ona zbilja jest ruža, hrvatska ruža svjetova. Naslov je točan i posrećen. U metaforičko polje priziva ružu vjetrova, jer Dalmacija i to jest, ruža vjetrova i sklonih i nesklonih moru Jadranskom koje joj ribom hrani obale, zapljuskuje je i uspavljuje, soli joj i hranu i rane, daje ritam njenim pjesmama. „Ne mogu od milja niz more gledati“, pjeva zadivljenim okom i srcem čovjek Dalmacije.
Svaki od autora ove knjige, zaronivši u njenu dubinu, pridonosi svoj dio mozaiku što slaže sliku Dalmacije, ne samo za nas današnje nego i za one koji će doći, pa makar samo kao turisti, da u hladu stoljetnih maslina osjete onu radost života što u njoj izbija na površinu, postaje pjesma zahvalnica svekolikom življenju pod zajedničkim Suncem, sa strašću koja se, kako to ističe i pisac predgovora knjige, uvijek zna svesti na razumnu mjeru.
Grad takve mjere jest Dubrovnik. Kao Dubrovčaninu meni je posebno drago što se ovaj moj i naš Grad u njoj spominje na 221 stranici, a nije mi, dakako, krivo ni što sam i sam u njoj zastupljen, ne samo kao autor. Kada moj imenjak, gospar Lukša u Vojnovićevom Allons enfants! uzvikuje: „Bit će te gori nego Dalmatinci!“, onda to treba shvatiti u povijesnom kontekstu, u ozračju trenutka kada slavna Dubrovačka Republika živi svoje posljednje dane. S druge pak strane izražava takav uzvik čvrstu pripadnost onoj vječnoj, iskonskoj Dalmaciji, području na kojem je Dubrovnik, kako u knjizi piše Cvito Fisković, „iskoristio sve prednosti svoga južnog smještaja. Odskočio je kao glavna luka istočnog Jadrana te je već u XV. stoljeću postigao zavidno poslovanje u novčarstvu Firenze, a stalno se pred papinskom kurijom u Rimu borio za privilegije koju je držao najvećim neprijateljem“. Onaj Vojnovićev uzvik način je da se per nagetionem potvrdi stvarna istina: životna, ljudska, kulturna, duhovna, povijesna veza Dubrovnika i Dalmacije, spojenih posuda gdje se zrak, more, sunce, zemlja i duh reverzibilno pretaču iz jedne u drugu. Filip de Diversis u „Opisu grada Dubrovnika“ 1440. godine spominje ostatke starog dalmatskog jezika koji se tada još govorio u Dubrovniku: „Razumije ga samo poneko, mada postoji velika prilika da se govori tim jezikom ili bar da se čuje. Kruh nazivaju pen, otac kažu teta, kuća se kaže chesa, činiti fachir i tako dalje.“
Knjiga „Dalmacija – hrvatska ruža svjetova“, pokazuje i da „hrvatski je jezik sav dalmatinski“, tj. da „književni jezik Hrvata, potekao i oblikovan po vrelima što teku s Jadrana, udario je svoj pečat i onim hrvatskim dijalektima koji sami i nisu jadranski. I upravo to ih čini hrvatski prepoznatljivim.“ (160).
Knjiga „Dalmacija – hrvatska ruža svjetova“, trebala bi biti Biblija za svakog Dalmatinca, morala bi se naći u svakoj dalmatinskoj kući, biti čitana kao neki novi „Razgovor ugodni naroda Slovinskoga“. Ona je mala ali važna enciklopedija Dalmacije. Otisak palca na njenim koricama, premda je svaki otisak palca drukčiji, kako je dokazao naš Ivan Vučetić, naš je zajednički palac, potvrda čiste pripadnosti zemlji koja nam oblikuje sav život od rođenja do smrti, daje mu dignitet, čini ga vječnim i za nas svetim.