U povodu teksta Damira Petranovića Naši u Zagrebu objavljenog u ‘Forumu’ od 3. veljače 2014. koji u podnaslovu ističe, citiram, »Zbog kolosalne sramote koju je Dalmaciji napravio Ivo Sanader, u južnim dijelovima Hrvatske najradije bi da predsjednik opet bude neki Zagorac«, pa analogno tome zaključuje, još jedan citat: »Dalmacija kao carstvo lopovluka sa stilom ima još puno za ponuditi nakon Sanadera i Vidoševića.«, priznajem kako mi se sve češće događa da me neki moji prijatelji zajebaju, imajući valjda na umu moju infišanost u Dalmaciju, tako što mi pod nos turaju slične teze i grijehe spomenutih ‘zemljaka’ suvremenika.
Nominalno, dakle na strogo formalnoj razini, moglo bi se reći da su kritike i prigovori, nažalost, opravdani, napose zbog činjenice da višak Dalmatinaca u vrhu državne političke vlasti koincidira s posvemašnjom nebrigom za Dalmaciju (što, vjerujem, ne treba napose elaborirati), zbog čega bi se svaki istinski Dalmatinac doista morao osjećati i potištenim i posramljenim.
Međutim, pitam ja vas gospodo nedalmatinska, kako preuzeti na sebe ‘odgovornost’ za ljude koji su (bili) tamo gdje jesu ne zato što su (bili) vrli Dalmatinci, nego upravo zato što to nisu (bili) – pa ste im baš zbog toga, moguće baš i vi osobno, sve ove godine da(va)li svoj glas!? Naime, i jedni i drugi vinuli se se politički visoko ne zato što su branili boje ‘svoje’ (a još manje moje!) Dalmacije, nego prvenstveno zato što su, pored svega ostalog što nas razlikuje, bili (i ostali) vrli protagonisti politike koja Dalmaciju (kao ni druge hrvatske regije) ne ferma ‘ni dva posto’!
Naravno, u demokratskom društvu kao što je hrvatsko, svačija, pa i njihova politička uvjerenja i stajališta, legitimna su i legalna, no što se Dalmacije tiče, pa tako i moje ‘sukrivnje’ za njihova (ne)djela, parafrazirajući sv. Jeru mogu samo zavapiti: Oprosti im, Gospodine, što su (makar i formalno) Dalmatinci!
AM (15. siječnja 2014.)