Tijekom prošlosti geografsko ime Dalmacija nije “pokrivalo” isto područje. Teritorijalno pulsiranje ove regije uz središnji dio istočne obale Jadrana značajno je utjecalo na društveno-gospodarski razvoj, uz ostalo, i na oblikovanje kulturnoga identiteta njenih stanovnika.
Piše: Josip Faričić
Tijekom prošlosti geografsko ime Dalmacija nije “pokrivalo” isto područje. Teritorijalno pulsiranje ove regije uz središnji dio istočne obale Jadrana značajno je utjecalo na društveno-gospodarski razvoj, uz ostalo, i na oblikovanje kulturnoga identiteta njenih stanovnika.
Kada se danas postavi pitanje što je Dalmacija, najlakše bi bilo odgovoriti kako je to regija koja je smještena u južnom dijelu Primorske Hrvatske. Međutim, je li to uistinu točan odgovor? Za tako definiran prostor Hrvatske koji se proteže uz središnji dio istočne obale Jadrana bolje bi geografsko ime (regionim) bilo Južna Hrvatska.
Dalmacija u antičko i srednjovjekovno doba
Ime Dalmacija spominje se prvi put na epigrafskim spomenicima i u djelima rimskih pisaca u vrijeme rimskih osvajanja istočne obale Jadrana na prijelazu iz 1. st. pr. Kr. u 1. st. po Kr. Rimljani su Dalmacijom nazvali provinciju, dio Ilirika, koja se protezala uz istočnu obalu Jadranskog mora od rijeke Raše na sjeverozapadu do rijeke Drine na istoku i Budve na jugoistoku. U zaleđu je provincija obuhvaćala veći dio Gorske Hrvatske te današnje Bosne i Hercegovine. Stotinjak kilometara južnije od Save protezala se granica s provincijom Panonijom. Na tom su području živjeli narodi ilirskoga kulturnog kruga: Liburni, Japodi, Dalmati, Daorsi, Ardijejci, Plereji, Mezeji, Desitijati, a dijelom Autarijati i Enheleji. Nije neobično da je cijeli prostor nazvan po Dalmatima, jer su oni Rimljanima pružali najodlučniji otpor do konačne “pacifikacije” 9. god. po Kr. Na njihovom je tlu podignuta i Salona, dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako definiran geografski pojam Dalmacije u starom vijeku egzistirao je do 7. st. Kada je 395. god. car Teodozije podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio, Dalmacija je ostala u okvirima zapadne polovice Carstva, što će kasnije imati brojne implikacije. Stanovitu je posebnost unutar Dalmacije imala Liburnija sa središtem u Zadru, a to se ime spominje još i u vrijeme hrvatskih narodnih vladara početkom 9. st.
Dolaskom germanskih i slavenskih etničkih valova na tlo Dalmacije započinje njeno teritorijalno pulsiranje. Rimska se vlast povlači u jače utvrđene gradove uz jadransku obalu i na većim otocima. U vrijeme dolaska Hrvata Dalmaciju de facto čine tek neki veći gradovi (s uskim prstenom poljoprivrednih površina neposredno uz gradske zidine) na istočnojadranskoj obali i otocima koji priznaju vlast bizantskog cara: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir i Kotor. Uskoro se navedenim gradovima pridružuju Split i Dubrovnik (baštineći urbanu tradiciju Salone i Epidaurusa). Bizant je navedene gradove ustrojio u temu, vojno-upravnu jedinicu sa središtem u Zadru. Od tada je Zadar glavni grad Dalmacije, a to će ostati sve do 1918. (kada ga je na temelju tajnoga londonskog ugovora okupirala Italija). Bizantski su gradovi postali žarišta romanske kulture, latinskog jezika i kršćanske vjere u slavenskom (hrvatskom) okružju. Uskoro je sa zaleđem oživjela diplomatska, gospodarska i kulturna suradnja. Dobrim dijelom se kršćanstvo širilo u dubinu hrvatskoga teritorija upravo iz dalmatinskih gradova, bez obzira na mijene crkvene velevlasti (Rima i Carigrada). U državnim kancelarijama Bizanta, drugih europskih država, ali i rimske kurije de iure zadržano je starovjekovno poimanje teritorijalnog obuhvata Dalmacije, s kojim se podudara i crkveno-teritorijalni ustroj splitske metropolije potvrđen (ili utvrđen) splitskim crkvenim saborima 925. i 928. god.
U vrijeme vladavine kralja Tomislava (poč. 10. st. – 928.) po prvi put su u osobi vladara objedinjene Dalmacija i Hrvatska, a čvršća veza između Hrvatske i Dalmacije u punom smislu zaživjela je tek za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.), kralja Hrvata i Dalmatinaca. Dalmatinski su gradovi tijekom srednjeg vijeka postupno pohrvaćivani (pa tako, primjerice, kralj P. Krešimir IV. za Čiku, istaknutu pripadnicu zadarskoga patricijata, može kazati kako je ona “… mea soror”).
Koristeći slabljenje Hrvatske krajem 11. st. Venecija je nastojala preuzeti političku kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. God. 1000. Venecija bez većeg otpora osvaja dalmatinske gradove i otoke i od tada, uz kraće prekide, postaje vodeća velevlast u Dalmaciji (i na Jadranu) do 1797. god. Iz čvrstog zagrljaja Venecije s pomoću vještih diplomatskih manevara uspješno se istrgnuo Dubrovnik. Najdulje razdoblje nesmetane vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dalmacijom, odnosno nad dalmatinskim gradovima s pripadajućim teritorijima na otocima i u kopnenom zaleđu bilo je od 1358. (nakon Zadarskog mira) do 1409. To je doba procvata dalmatinskih komuna, posebno Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i Dubrovnika, kada ti gradovi postaju jezgre dinamične strukture cijele regije. Osvajanja bosanskih vladara krajem 14. st. nisu bitnije utjecala na komunikaciju između dalmatinskih gradova i njihova zaleđa niti na međusobnu komunikaciju pojedinih gradova (jer se ona najvećim dijelom odvijala putem mora).
Dalmacija u novovjekovno doba
Dinastički sukobi u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu značajno su slabili središnju kraljevsku vlast što se očitovalo snažnim centripetalnim težnjama rubnih pokrajina. S tim se prilikama ponajviše okoristila Venecija, koja je s pomoću diplomatskih (sramotna Ladislavova prodaja prava na Dalmaciju za 100 000 dukata) i vojnih pothvata postupno ovladala najvećim dijelom Dalmacije (primorskim gradovima i otocima) s izuzetkom Dubrovačke Republike. Mletački posjed u Dalmaciji bitno je smanjen osvajanjima osmanlijskih Turaka krajem 15. i tijekom 16. st. Dalmaciju sredinom 16. st. ponovno čine samo primorski gradovi i otoci od Zadra do Kotora i Budve). Kartografski izvori 17. st., slijedeći državno-pravna shvaćanja toga doba, prostor Dalmatinske Zagore i zapadni dio Hercegovine nazivaju Turskom Dalmacijom (slično se prostor sjeverozapadne Bosne naziva Turskom Hrvatskom).
Mletačka osvajanja krajem 17. st. poput kvasca pridonijela su povećanju prostornog obuhvata Dalmacije. U ratu od 1688. do 1699. osvojeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa se granica mletačkih i turskih posjeda pomiče na Liniju Grimani (aquisto nuovo). U ratu od 1715. do 1718. Venecija je proširila posjed u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i manjih područja u Boki kotorskoj (aquisto nuovissimo). U novonastalim okolnostima Dubrovačka je Republika, da ne bi izravno graničila s Mletačkom Republikom, ustupila Osmanlijskom Carstvu izlaz na more kraj poluotoka Kleka (Neum) i u području rječice Sutorine u Boki. Taj će politički potez kasnije imati uglavnom negativne posljedice jer je narušen kontinuitet hrvatskoga povijesnog teritorija.
Granice Dalmacije utvrđene Linijiom Mocenigo 1718. (s područjem Dubrovačke Republike) do 1918. su ostale nepromijenjene. Mletačka osvajanja rezultirala su objedinjavanjem socio-geografski razlitičog prostora. U vrijeme osmanlijske uprave izmijenjena je etnička struktura stanovništva, koja je potencirala postojeće razlike. To se dobro može pratiti i na temelju povlačenja čakavskog narječja unutar gradskih zidina primorskih gradova i na otoke, dok se u prostoru Ravnih kotara, Bukovice i Dalmatinske Zagore širi štokavsko narječje. U zaobalju Dalmacije naseljava se pravoslavno vlaško i srpsko stanovništvo. Osim jezičnih i vjerskih razlika, do izražaja dolaze i socio-kulturološke razlike. Jasno se diferenciraju dva kulturna sloja: otočni i priomorski prostor sredozemne uljudbe te dalmatinsko zaleđe s naglašenim elementima dinarske patrijarhalne kulture. Dioba na bodule i vlaje samo je šaljiv ili/i primitivni odraz navedenih razlika. Međutim, između ta dva kulturna susptrata nije moguće utvrditi oštru granicu jer društvene i gospodarske veze postupno rezultiraju interakcijom i međusobnim prožimanjem. Bogatsvo različitosti pojedinih dijelova Dalmacije danas čini dragocjeno kulturno blago hrvatskoga nacionalnog bića.
Dalmacija je u političkom smislu konačno ujedinjena u vrijeme napoleonskih ratova. God. 1806. francuska je vojska umarširala u Dubrovnik, a 1808. Republika Sv. Vlaha je ukinuta, a njen teritorij pripojen Dalmaciji. Nakon pada Napoleona, odredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. god. Dalmacija je pripojena Austrijskoj Carevini. Kako bi što više integrirala dalmatinski prostor od otoka Paga do Budve (a od 1878. do rijeke Željeznice nadomak Bara) bečki je dvor ustrojio zasebnu krunsku cjelinu Kraljevinu Dalmaciju te jedinstvenu zadarsku crkvenu pokrajinu (metropoliju), kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije uključujući Split i Dubrovnik, drevna nadbiskupska središta.
S određenom retencijom u odnosu na narodni preporod u Banskoj Hrvatskoj u Dalmaciji se nacionalna svijest razvija posebno od 60-h godina 19. st. U Dalmaciji dolazi do nacionalne integracije većinskoga hrvatskog stanovništva, koja nadilazi lokalne razlike i specifičnosti. Kao odgovor na hrvatske nacionalne težnje, posebno one za ujedinjenjem s ostalim hrvatskim zemljama i uvođenjem hrvatskoga jezika u škole i javne ustanove, razvija se autonomaštvo, predvođeno uglavnom manjinskim, ali gospodarski jakim talijanskim stanovništvom. U kninskom kraju i Boki kotorskoj sve više jača srpski (manjim dijelom i crnogorski) nacionalni element. Dalmatinski sabor (pokrajinski parlament) te carsko i kraljevsko namjesništvo (vlada) u Zadru dugo su bile u rukama autonomaša nasuprot narodnjacima i pravašima (Pavlinović, Klaić, Ljubić, Biankini). Velika pobjeda hrvatske Dalmacije izvojevana je u Dalmatinskom saboru 1884. kada je hrvatski jezik uveden kao službeni jezik cijele uprave.
Dalmacija u 20. stoljeću
Godine 1918., nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, nastupaju krupne promjene. Od 1918. Dalmacija kao političko-geografski pojam više ne postoji. Italija je okupirala Zadar i Lastovo, a talijanska okupacija potvrđena je Rapallskim ugovorom 1920. Dalmaciji je vojno-političkim potezom “odsječena glava”. Kraljevska vlada u Beogradu nastavila je parceliranje Dalmacije, očito s ciljem diseciranja hrvatskoga nacionalnog teritorija. Uredbom o podjeli zemlje (Kraljevine SHS) na oblasti 1922. Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast, a prostor Boke kotorske je izdvojen iz Dalmacije, kojoj je stoljećima pripadao, i pripojen Zetskoj oblasti. God. 1929. najveći je dio Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini, a ostatak Dalmacije je činio Primorsku banovinu sa središtem u Splitu. Korčula je 1931. izuzeta iz Zetske i pripojena Primorskoj banovini, a 1939. Primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav Banovine Hrvatske. Nakon previranja u Drugom svjetskom ratu cijeli je prostor povijesne Dalmacije, definirane nakon mletačko-turskih sukoba i ukinuća Dubrovačke Republike, ušao u sastav Hrvatske i Jugoslavije. Boka kotorska ostala je izvan granica Hrvatske i pripojena je Crnoj Gori.
Brojne promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske od 1945. do 1990. nisu više obnavljale jedinstvenu Dalmaciju, iako je takva tendencija bila prisutna osnivanjem velikoga Kotara Split te konceptima regionalizacije koji su redom u prostoru Dalmacije forsirali splitsku makroregiju. Suvremena županijska podjela Republike Hrvatske dezintegrirala je prostor Južne Hrvatske na četiri županije, od kojih, bez svrhovitog i smislenog razloga, samo jedna nosi dalmatinsko ime (Splitsko-dalmatinska županija; analogno je s Požeško-slavonskom županijom). Suvremeni regionalni razvoj Južne Hrvatske ukazuje na zaključak kako Dalmacije zapravo više nema! Izvan je funkcionalnog utjecaja Splita, najvećeg gradskog središta u prostoru Dalmacije, osobito grad Zadar, koji gravitacijskim silnicama integrira geografski profil otoci – Ravni kotari i Bukovica – Velebit – južna Lika. Centripetalni su učinci u odnosu na Split izraženi i u prostoru Dubrovnika (osim Donjoneretvanskog kraja).
Povijesni pojam Dalmacija politički i funkcionalno ne živi gotovo cijelo stoljeće, a čini se da danas nije ni opravdan, bar ne u obliku u kojem bi to bio gravitirajući prostor jednoga grada. Ostaje međutim, pitanje izjašnjavanja o regionalnoj pripadnosti stanovnika Južne Hrvatske, i to ono koje nije (samo) kolokvijalno (primjerice, na razini Zagorci – Dalmatinci, Purgeri – Dalmatinci i sl.). Sv. Augustin je kazao: “Rim, što je to drugo nego Rimljani sâmi?”. Moglo bi se slično reći i za Dalmaciju: “Dalmacija, što je to drugo nego Dalmatinci sâmi?”. Možda bi određene zaključke trebalo izvoditi iz činjenice kako regionalne stranke (s manje ili više izraženim autonomaškim idejama) u Južnoj Hrvatskoj imaju podršku iznimno maloga dijela biračkoga tijela (za razliku od Istre).
U svakom slučaju, Dalmacija je historijsko-geografski činila dinamičnu odrednicu južnog dijela hrvatskoga nacionalnog prostora. Suvremena Hrvatska baštineći antičku, srednjovjekovnu i novovjekovnu Dalmaciju čini dio sredozemne europske uljudbe. U kulturnom i povijesnom smislu Dalmacija je kao pojam i geografsko ime neosporna i nezamjenjiva, ali s gospodarskoga i političkog aspekta ona sve manje funkcionira kao jedna cjelina.
Napomena: Dr. sc. Josip Faričić, redoviti je profesor Sveučilišta u Zadru, Odjel za geografiju
(objavljeno na http://www.geografija.hr/hrvatska/postoji-li-danas-dalmacija/)