U ono malo medijskih objava posvećenih jubilarnom 50. FDK Omiš, koje se uglavnom svode na prijepis hodograma te protokolarno nabrajanje uzvanika i uglednika, obično se na samome kraju tek usputno spomenu klape i to samo one koje se domognu kakve nagrade. O glazbenoj recenziji svih klapa sudionica možemo samo sanjati jer novinarstvo te vrste kod nas gotovo da više i ne postoji. Iznimka koja potvrđuje navedeno djelomično je tek osvrt Ive Mikuličina u SD od 26. srpnja ove godine, no mi nešto stariji pamtimo i bolja ‘medijska’ vremena.
Pa dok ne dočekamo pravu stručnu recenziju festivalskog nastupa klapa, ali i samog događaja sa organizacijskog i programskog stajališta, osvrnuo bih se ovom prilikom na svrhovitost postojećeg sustava ocjenjivanja numeričkim bodovanjem od 1 do 10 (u praksi je to najčešće u rasponu od 8 do 9,5) čiji vrhunac je poprilično apstraktno cijepanje boda na njegove desete dijelove bez riječi obrazloženja. Za primjer navodim završnu večer muških klapa u kojoj je, prema prosudbi Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, bodovna razlika između prvonagrađene klape Vinčace (47,9 bodova) i drugoplasirane Contre (47,7 bodova) tek 0,2 boda, dok je razlika između trećeplasirane klape Mriža (47,2 boda) i četvrtoplasiranog Šufita (46,9 bodova) ‘obilatih’ 0,3 boda.
Kako mi nije namjera dovoditi u pitanje ovogodišnji epilog raspodjele nagrada koje ‘dodjeljuje’ žiri, a još manje stručnost i namjere omiških klapskih sudaca nego, ponavljam, ukazati na apsurdnost ovako apstraktnog valoriziranja najboljih, pitam se i pitam vas kakav nauk klape i njihovi glazbeni voditelji mogu steći iščitavanjem ovih suhoparnih numeričkih vrijednosti? O nama laicima suvišno je i govoriti. (Usput, koristim priliku pohvaliti inovativno glasovanje publike SMS-porukama, premda je izostao podatak koliko je nazočnih u postotku ili u apsolutnom iznosu glasovalo.)
Svako ozbiljno natjecanje temelji se na stručnoj, pravičnoj, transparentnoj, logičnoj i poučnoj valorizaciji sudionika odnosno njihova nastupa i učinka. Omiškom, koje to svakako jest, nedostaju po mom skromnom mišljenju, dvije posljednje spomenute komponente. Tko misli drugačije, molim neka objasni na što se konkretno odnosi spomenuta bodovna razlika od 0,2 ili 0,3 svejedno. Ako je već stručnom uhu i oku vidljiva, podizanju opće klapske kulture koristila bi spoznaja o tome, a napose javno i svima dostupno pisano obrazloženje svakog pojedinog nastupa strukturirano po elementima ocjenjivanja. Na taj način izbjegli bi se mnogi nesporazumi i prigovori, educirala bi se klapska publika, dok bi klape i njihovi glazbeni voditelji ponajviše profitirali jer bi dobili stručnu valorizaciju i evaluaciju svoga rada, ali i nužne smjernice za budućnost.
Polazeći od činjenice da svrha FDK Omiš nije (samo) natjecanje i bodovanje samo po sebi nego, primarno, očuvanje i unapređivanje ove vrste naše glazbene baštine, stručna valorizacija učinka svake pojedine klape ima i još jednu važnu ulogu u tom procesu jer izborom najboljih Festival šalje poruku klapskoj javnosti kakvu klapu i kakvu klapsku pjesmu preferira u budućnosti. U tom smislu ishod ovogodišnjeg jubilarnog 50. muškog klapskog finala u najmanju ruku je zbunjujući jer nameće dilemu što su, zapravo, klapa i klapska pisma po mjeri Omiša?
I dok je manje-više razvidno što je to ‘prava’ klapska pisma (iako pojedini dijelovi koncertnog programa u retrospektivnoj večeri Svečanog otvorenja unose zabunu), ostaje nejasno da li su ‘prave’ klape one čije članove prvenstveno povezuje prijateljstvo i ljubav prema klapskoj pismi (Vinčace) ili su to klape čije članove prije svega udružuju komercijalni motivi (Contra). Legitimno je, naravno, i jedno i drugo, no vrijedilo bi znati koliko je danas, uopće, ‘pravih’ klapa u smislu tradicionalnog poimanja klapskoga?
Vjerodostojne odgovore na postavljena pitanja zasad nam može ponuditi samo mašta. I zato, zamislimo na trenutak da Festival u svojim propozicijama uvjetuje klapama nastup na omiškoj pjaceti izvođenjem po jedne izvorne i skladane pjesme koje bi u posljednji trenutak ‘izabrao’ festivalski bubanj s popisa od dva puta po deset naslova što ga je svaka klapa prethodno skrojila po svojoj mjeri, a Festival verificirao. Osim što bi se ovim uvjetom eliminirale iz konkurencije ad hoc klape, spriječilo bi se i da tek dvije dobro uvježbane pjesme (pojedinim klapama možda i jedine te vrste na repertoaru), za 0,2 ili 0,3 boda trenutačno ispjevane bolje od drugih, budu dovoljne za godišnju titulu najboljeg u klapskome svijetu. Time bi se ispravila postojeća nepravda prema istinskim klapama koje godinama samozatajno i mukotrpno baštine autentičan i autohton klapski repertoar za koji nikad i ni od koga neće dobiti ni slavu ni novac, pa bi tako barem u Omišu bile – na svome svoj.
A kako omiški Festival svoju dugovječnost duguje baš ovakvim klapama, tako Festivalskom vijeću, novoizabranom direktoru, naslijeđenom umjetničkom ravnatelju i klapskoj javnosti, naravno, ovo svoje promišljanje nudim na razmišljanje.
Ante Mekinić