Dalmacija je često bila moderna, ali u opiranju modernitetu. Kao i Hrvatskoj u cjelini, njoj je napredak uvijek dolazio izvana. Mi smo uvijek bili pasivni primatelji promjena – bile one cvjetna gotika ili videorekorder, industrijalizacija ili nudistički kampovi. Treba odmah reći: to stanje pasivnosti danas je usud cijelog Mediterana
Iz knjige Dalmacija – hrvatska ruža svjetova, CROMA Co. – Stobreč, 2011. (str. 293) – ulomak iz veće cjeline
Nametnute promjene
Strah od budućnosti i konzervativni instinkt održavanja postojećeg historijska je konstanta Dalmacije. Uz rijetke iznimke poput Bajamontija i Trumbića, dalmatinski ideolozi i dalmatinske kulturne vedete listom su bili pasatisti, pesimisti, skeptični prema novom i neskloni mijeni. Taj mentalitet jednako je svojstven djelu i osobi Tommasea kao i Nazora, narodnjaka Pavlinovića kao i tolomaša Lapenne, Marulića koliko i Slobodana Novaka, Vidovića baš kao i Tome Bebića. Toma Bebić komponirao je avangardnu, citatnu, frankzappinski modernu glazbu, ali ta glazba prosvjeduje protiv moderniteta: ona žali za magarcem, zgraža se nad automobilom, samoposluživanjem, prvim čovjekom na Mjesecu. Dalmacija je često bila moderna, ali u opiranju modernitetu. Kao i Hrvatskoj u cjelini, njoj je napredak uvijek dolazio izvana. Mi smo uvijek bili pasivni primatelji promjena bile one cvjetna gotika ili videorekorder, industrijalizacija ili nudistički kampovi. Treba odmah reći: to stanje pasivnosti danas je usud cijelog Mediterana. Nije mnogo drukčije u Nici ili u Veneciji, na Kreti, u Tunisu ili na Siciliji. Talijanski dokumentarist Daniele Vicari u svojemu dokumentarcu »Il Mio paese« putuje Italijom, tragovima istoimena dokumentarca što ga je ranih pedesetih snimio legendarni Nizozemac Joris Ivens. Šezdesetih, Ivensov dokumentarac prštao je optimizmom koji mi ovdje lako prepoznajemo – optimiz- mom industrijalizacije, najlon bičvi i tvista. Četrdeset godina kasnije, od Sicilije do Porto Marghere, stanje je tako prepoznatljivo, bolno slično našem: divlja gradnja, ruzina, mutno more u cvatu, iznevjerene nade. Život je negdje drugdje. Čeka se nova promjena. Te promjene ukuhavaju se negdje drugdje, na kopnu, u Rimu i Milanu. Mediteransko stanje je pasivno stanje.
Još živimo, ipak živimo
Ali – Dalmacija jednom konačno mora ugaziti i u zbiljsku modernost. Onako kako je posljednjih godina znanjem, obrtničkom vještinom i smislom za lijepo uspješno ugazila u malu brodogradnju, tako bi morala ugaziti u medijski pejzaž, internet, film, dizajn, umjetnost i tehnologije. Danas smo od tog stanja prilično daleko. U ovoj zemlji znanje, tehnologija, mediji i simbolička proizvodnja uglavnom su u Zagrebu. Dubrovnik, Split ili Šibenik tu spavaju – kulturna proizvodnja tu se svodi na reprodukciju XIX. stoljeća (operu, balet), investicije se svode na održavanje spomenika, a sim- boličku proizvodnju uvozimo sa Sjevera, od TV-programa nadalje.
Kad bi Dalmacija postojala kao politička činjenica, i kad bi kao politička činjenica imala zrelu političku elitu (a nema je – svojom krivnjom), onda bi toj političkoj eliti osim šugamana, akvaparkova i marina na pameti bile i kreativne industrije. Nesuvereni Škoti postali su i ostali nacija ne po parlamentu koji su dobili jučer, nego po viskiju i ovci Dolly. Naše pretke danas pamtimo po onom što su proizveli – gotičkim vijećnicama, kampanelima i oltarnim klupama.
Danas će nas cijeniti, a sutra pamtiti, ne po ležaljkama koje iznajmljujemo, nego po Saloni 42, rapskom Pičuljanu, po Toj divnoj splitskoj noći Arsena Ostojića i po TBF-u. Nema toga mnogo – ali ima, kao slutnja da se zatvoreni krug pasivnog stanja može raskinuti, da postoji put iz »splitskog stanja uma« u kojem letargija i slutnja goreg okivaju ljude. Prekrivaju nas lažina, makija i drača, ali još živimo, ipak živimo.