Recenzija knjige Ante Nazora „Splitsko-poljički odnosi u XIV. i XV. stoljeću“ (autor: prof. dr. sc. Marko Trogrlić)
Knjiga autora dr. sc. Ante Nazora Splitsko-poljički odnosi u XIV. i XV. stoljeću. Splitsko-poljičko razgraničenje, utjecaj splitske crkve, prožimanje stanovništva, gospodarski odnosi objavljena je 2015. g. u izdanju Književnoga kruga Split kao 176. svezak u Biblioteci znanstvenih djela. Knjiga obuhvaća 359 stranica. Uz “Uvod”, “Zaključak”, “Kratice”, “Pregled izvora i literature” te “Kazalo osobnih imena i zemljopisnih pojmova”, knjiga sadrži sedam temeljnih poglavlja, i to:
1. “Osvrt na izvore i historiografiju” (str. 11–27), 2. “Politički okvir” (str. 29–32), 3. “Split i Poljica (i Primorje)” (str. 33–87), 4. “Granica između Splita i Poljica i splitsko-poljički sukobi u XIV. i XV. stoljeću” (str. 89–130), 5. “Utjecaj Splitske crkve na odnose između Splita i Poljica” (str. 131–168), 6. “Prožimanje stanovništva Splita i Poljica” (str. 169–200) te konačno, 7. “Split i Poljica – gospodarski odnosi u XIV. i XV. stoljeću” (str. 201–264). Ovaj niz zaključuju “Prilozi” (str. 279–311) – zbir prijepisa izabranih dokumenata koji na osobit način ilustriraju splitsko-poljičke odnose u navedenom razdoblju.
Ova knjiga zaslužuje punu historiografsku pozornost. Ona je rezultat pomnoga znanstveno-istraživačkog rada, satkana je u skladnu cjelinu koja pruža zaokruženu sliku odnosa splitske komunalne zajednice i jedne druge, one poljičke, posve drugačije zajednice, ali, opet, splitskoj tako bliske i s njom duboko isprepletene. Doista, kako je istaknuo kolega Nazor u “Uvodu”, “S obzirom na dosadašnje radove, može se reći da su povijest Splita i povijest Poljica u našoj historiografiji relativno dobro zastupljeni, ali da historiografiji o Splitu i Poljicima nedostaju radovi posvećeni isključivo splitsko-poljičkim odnosima” (str. 7). Stoga je i to, uz autorovu osobnu vezanost uz Poljica, bio važan motiv za pisanje ovoga rada. Autor će, uz navedeno, odmah istaknuti da će u svojem radu biti na tragu onoga što nadopunjuje onaj najbolje istraženi dio splitsko-poljičke povijesti, a to su njihovi politički odnosi, tj. unutar i na tragu tzv. socijalne povijesti – znanstvene obrade kojom se društvu kao cjelini posvećuje pozornost, uključujući povijest institucija, kulture, svih socijalnih skupina, pa i onih na marginama, ekonomskih veza, dnevnoga života, demografskih gibanja te klimatskih promjena iz kojih onda izranja lik čovjeka pojedinca s konkretnim obrisima njegova ljudskog života i življenja, u svoj širini i dubini te riječi.
U prvome poglavlju Nazor se osvrnuo na izvore i historiografiju o Splitu i Poljicima, tj. na one radove kolega povjesničara u kojima je bila zastupljena problematika splitsko-poljičkih odnosa. U prvome dijelu poglavlja autor se osvrnuo na izvore i historiografiju o Splitu, u drugome pak na izvore i historiografiju o Poljicima te, konačno, na izvore o splitsko-poljičkim odnosima u historiografiji. Autor će ovdje istaknuti obilatost i raznolikost do sada objavljenih radova, ukazat će na njihovu plodnost u vidu osnovice za daljnji nastavak istraživanja, istaknut će također da u cilju pisanja objektivne sinteze poljičke povijesti valja pojačati rad na izvorima i njihovu objavljivanju ukazujući na važnost ne samo izvora u Zadru, Splitu i Zagrebu, nego i u Budimpešti, Veneciji i turskim arhivima, koji mogu upotpuniti dosadašnje zaključke te omogućiti stvaranje potrebne sinteze poljičke povijesti. Ovomu bismo nadodali i splitske! Naš će autor istaknuti u tom smislu, razmatrajući sve navedeno i prikazano u prvom, uvodnom poglavlju, da splitsko-poljičkim odnosima u našoj historiografiji nije bila posvećena velika pozornost, da do danas nisu bili temom zasebnih istraživanja i da su unutar njih dominirala razmatranja splitsko-poljičkih sukobljavanja, da su odnosi na društvenom, gospodarskom ili crkvenom, odnosno kulturnom planu, ostajali uglavnom zanemareni. Taj se nedostatak pokazao upravo kao Nazorova strateška prednost. On se stoga uputio tim putem te je svoje rezultate podastro u poglavljima ove knjige, davši im, naravno, potreban politički okvir, koji obuhvaća XIV. i XV. stoljeće i koji kronološki obuhvaća njegov rad, a predstavlja razdoblje velikih političkih promjena u hrvatskoj povijesti.
Četrnaesto stoljeće jest stoljeće integracije, ali i razdvajanja; integracije, naime, u smislu oblikovanja i ustrojstva komunalnih zajednica, ali i, krajem stoljeća, krize feudalnoga sustava, osobito nakon 1382. g. i smrti Ludovika Anžuvinca, što i na simboličkoj razini otvara hrvatski prostor novim procesima razdvajanja. Tako je XIV. stoljeće, s pravom će istaknuti kolega Nazor, stoljeće koje možemo podijeliti na bribirsko-mletačko razdoblje do Zadarskoga mira 1358. g. i na razdoblje anžuvinske integracije nakon 1358. g., u kojem se bilježi etapa integracije hrvatskoga područja i nagloga gospodarskog rasta dalmatinskih gradova. No, nakon Ludovikove smrti 1382. g. hrvatske su zemlje bile zahvaćene borbama za prijestolje, što je rezultiralo procesom slabljenja kraljevske vlasti i jačanja vlastele. Protudvorski pokret, odnosno buna plemstva protiv kraljice Marije, kćeri Ludovika i supruge hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškog, oslabila je obrambenu snagu Hrvatske, što su iskoristili i Mlečani i Osmanlije. Split je potpao pod mletačku vlast, priznavši je već 28. lipnja 1420. g., a u sastavu Mletačke Republike ostaje sve do 1797. g. S druge strane, Poljica su ostala izvan mletačke kontrole, ali samo kratko, jer već 1444. g. i Poljičani priznaju mletačko vrhovništvo. Osmanlijske su provale sve češća stvarnost već od početka XV. stoljeća na ukupnosti hrvatskoga prostora, Hrvatskoga Kraljevstva, a od sredine XV. stoljeća počinju ugrožavati i Split i Poljica. To je urodilo dobrim splitsko-poljičkim odnosima. Poljičani su smatrani dobrim borcima, a njihovu vojnu snagu nije trebalo podcjenjivati. Godine 1496. oko 700 poljičkih kućanstava iz 12 sela moglo je sakupiti oko 100 ljudi sposobnih za oružje. Ipak, usprkos povoljnom obrambenom položaju i usprkos vojnom potencijalu, ovo splitsko-poljičko zbližavanje pod mletačkim vrhovništvom nije bilo dugoga vijeka: već 1513./1514. g. Poljicima ovladavaju Osmanlije. Tako je dan okvir ovih burnih važnih dvaju stoljeća u kojima je opstajao grad Split (Civitas Spalati) – splitska komuna, koja je obuhvaćala prostor ne samo grada, već i gradskoga distrikta. Ono pak što se katkad naziva i Campus Spalatensis, bilo je, kao što i sam naziv Splitsko polje sugerira, agrarno područje, izvor namirnica za gradsko stanovništvo, a prema podatcima iz pojedinih statutarnih odredbi, obuhvaćalo je područje od crkve sv. Petra Gumajskog (danas Sumpetar u Jesenicama), odnosno najmanje od rijeke Žrnovnice, do stupa u Dilatu (danas u Kaštel Lukšiću), gdje je bila granica prema zemljama Trogirana.
Poljica su pak smještena jugoistočno od Splita oko planine Mosor, njegovih južnih ogranaka i Primorske kose, koja se od Žrnovnice do Omiša proteže u dužini od 17 km, te uz obalu mora između rijeka Žrnovnice kraj Splita i Cetine kod Omiša. Granice Poljica prirodno su, osim na sjeverozapadu od vrela Žrnovnice preko Mosora do Cetine, omeđene rijekom Žrnovnicom i Cetinom, koja od Trilja do ušća u more zaokružuje Poljica u dužini od 50 km. U tim su, dakle, granicama Poljica bila podijeljena. No, o uvjerljivosti ove podjele, naglašava sam autor, može se raspravljati. Ovo je područje ime dobilo po malim obradivim površinama – poljicima – tzv. flišnim pojasevima, odnosno obradivim agrarnim površinama usred okolnoga ljutog krša, pa ono svjedoči i o ratarskoj prošlosti i o načinu života poljičkih stanovnika. Konačno, istaknut će Nazor, kao jedna od najvažnijih značajki Poljičana ističe se to što su “faktično sve do 1813. g., priznajući vrhovništvo raznih gospodara (hrvatsko-ugarskih kraljeva i raznih velikaša, bosanskih kraljeva, mletačkog dužda, turskog sultana te austrijskog i francuskog cara) de facto, iako ne i de iure, uspjeli sačuvati svoju autonomiju i posebnost, izraženu u odredbama Poljičkog statuta” (str. 41). Autor u zasebnom poglavlju razmatra što su zapravo bila Poljica. Poljički ih statut spominje kao “Poljičku općinu”, “sva Poljica”, kao “župu”, kao “kotar”, “provinciju” te “općinu” i “Župu poljičku”. Uz te nazive, u historiografiji se Poljica spominju još i kao “slobodna općina – republika”, “Poljička seljačka republika”, “Republika Poljica”, “Poljička Republika”, pa čak i kao “jedna hrvatska država”, “država golačkih sela Mosora”, “primitivna seljačka državica” te “naša prva seljačka država”. Međutim, pritom se rabe termini koji ne odgovaraju razdoblju srednjovjekovlja, pa tako niti naziv “republika” ni naziv “država” nisu primjereni za tadašnji status Poljica i društvene odnose u njima. Najprihvatljivijim se čini, naglašava Nazor, naziv općina (zajednica) Poljica, iako su Poljica vjerojatno bila i jedna od hrvatskih županija (comitatus). Povijesno je utemeljen i naziv Poljička knežija, uzevši u obzir primjedbu da funkcija velikoga kneza nije bila nasljedna. Naziv “župa” vjerojatno se odnosio na crkveni ustroj. Uza sve to, upravo je određivanje razdoblja u kojem su Poljica postala zasebno područje s vlastitim, autonomnim upravnim organima, preduvjet za raspravu o splitsko-poljičkim odnosima, ali i sporan historiografski problem.
Škrtost povijesnih vrela razlog je šutnji na mnoga pitanja o najranijem razdoblju poljičke povijesti. Svaki pokušaj preciznoga datiranja mogućega razdoblja stvaranje poljičke autonomije, odnosno izdvajanja Poljica kao zasebne, autonomne općine onemogućava manjak pouzdanoga izvornog materijala, no ipak, s obzirom na ukupnost razvojnih procesa na hrvatskom prostoru, može se pretpostaviti, ističe Nazor, da je proces staleškoga oblikovanja poljičkoga društva i stvaranja autonomije Poljica prema susjednim središtima moći (Split, Klis, Omiš) zahvatio Poljica najkasnije u razdoblju vladavine Ludovika I. Anžuvinca (1341. – 1382. g.), kada se u Hrvatskoj južno od Gvozda organiziraju županije. U tom smislu veoma je važan pokušaj datacije Poljičkoga statuta kao izričaja poljičke autonomije koji je sigurno nastao prije 1440. g. jer se za njegovu najstariju poznatu redakciju navodi da je prijepis nekoga starijeg statuta: “U ime Gospodina Boga Amen. Statut Poljički i sući Statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440.” Stoga je moguće da je Poljički statut već postojao u drugoj polovici XIV. stoljeća, možda već u doba kralja Ludovika Anžuvinca. Autor će zaključiti, razmatrajući ova i druga pitanja, da vlastita kodifikacija, koja se drži posebnim izrazom razvijenosti neke društvene zajednice, potvrđuje da se prostor Splita i Poljica, unatoč tome što je riječ o dvama potpuno različitim srednjovjekovnim društvima, ne može promatrati odvojeno, odnosno da su razvojni procesi gotovo istodobno oblikovali i splitsko i poljičko društvo – jedno, ono splitsko, u gradski tip društva, a drugo, ono poljičko, u seljački tip zajednice. Naime, kao što je Splitskim statutom reguliran cjelokupan život u splitskoj komuni, tako su i odredbe Poljičkoga statuta regulirale život na području Poljica. Život je dakle ostavljao traga na pravne uredbe, i obrnuto, one na život. Štošta, naime, ide u prilog tomu da su vladajuće elite na području splitske općine, kao gradskoga društva, i poljičke, kao seoskoga, razmišljale na vrlo sličan način. Ta se povezanost i isprepletenost, a ne odvojenost i izoliranost, iščitava kroz svu slojevitost onih odnosa koje život i životne okolnosti nameću, bilo u odnosima pojedinca s drugim čovjekom, bilo jedne zajednice s drugom, upravo onako kako to u životu biva. To autor iščitava iz vrela i tako rekonstruira splitsko-poljičke odnose. Tako jedno od poglavlja u razmatranju tih odnosa pripada i onom o splitsko-poljičkom razgraničenju u XIV. i XV. stoljeću, koje se odnosilo na područje između rijeka Cetine i Žrnovnice te jadranske obale i obronaka Mosora, tzv. Primorske kose, koje se u historiografiji naziva “Poljičko primorje”, odnosno “Primorska” ili “Donja Poljica”. Budući da se spomenuto područje u povijesnim izvorima iz XIV. i XV. stoljeća naziva “Primorje”, taj se naziv, bez pridjevka “poljičko”, “splitsko” ili “omiško”, za područje između rijeka Žrnovnice i Cetine u razdoblju do 1482. g. čini najprihvatljivijim. Ovdje, naravno, precizirat će autor, naziv “Primorje” ne mora značiti političku ili upravnu zasebnost toga područja u odnosu prema okolnim središtima ili društvenim zajednicama; u ovom slučaju ono samo označava određeni geografski prostor, koji je u srednjem vijeku pripadao ili Omišu, ili Splitu, ili Poljicima. Upravo ovo “ili, ili, ili” pokazuje svu historiografsku složenost kad se radi o stvarnoj pripadnosti Primorja u srednjem vijeku, pri čemu valja istaknuti da je srednjovjekovni život na tom području doista ovisio ponajviše o odnosima u trokutu Split – Poljica – Omiš.
Sljedeća velika tema obrađena u zasebnom poglavlju jest pitanje granice između Splita i Poljica te pitanje splitsko-poljičkih sukoba u XIV. i XV. stoljeću. Autor, priznajući teorije o sukobu dviju kultura i dvaju etničkih elemenata, romanskoga i hrvatskoga, kao i teorije o teritorijalnim pretenzijama, ipak uočava da se glavni uzrok splitsko-poljičkoga sukoba treba tražiti u gospodarskim prilikama. Naime, potrebe jedne i druge strane za zemljom i prihodima, osobito pak za pašnjacima i ispašom, stoje u korijenu ovoga problema. Primarno su, dakle, u igri bili gospodarski, a zatim tek u drugoj liniji politički razlozi. Međutim, nisu malobrojnija bila ni splitsko-poljička sukobljavanja oko granice Poljica spram drugih susjeda. Ključno mjesto ovdje zauzima sporazum iz 1444. g. koji je blagotvorno djelovao na ove odnose, pa se nakon njegova postizanja bilježi prestanak sukoba Splita i Poljica. Osim toga, normalizacija odnosa ovdje upućuje i na još jednu zanimljivost: porast podataka o Poljičanima u splitskim notarskim spisima u razdoblju nakon 1444. g. Na tu homogenizaciju Splićana i Poljičana svakako bi mogla utjecati, naglašava također autor, i sve veća opasnost od Osmanlija, zmaja koji već otvara svoje ralje prema Splitu.
U cjelovitom razmatranju splitsko-poljičkih odnosa vrlo važan element predstavljaju i crkvena pitanja, tj. utjecaj splitske Crkve na odnose između Splita i Poljica. U užem smislu, to se odnosi prije svega na poštivanje jurisdikcije splitske Crkve nad Poljicima, na obvezu Poljičana da plaćaju splitskom nadbiskupu desetinu, na posjede splitske Crkve u Poljicima i Primorju, na izbor liturgijskoga jezika u župama te na značenje splitskoga kaptola. Drugi je aspekt pak onaj koji obrađuje pitanje prožimanja stanovništva Splita i Poljica. Autor ove odnose razmatra u do sada historiografski uglavljenim širim okvirima, u kojima, bez obzira na etničke razlike, životne potrebe usmjeravaju jadranske gradove prema zaleđu, a stanovništvo iz zaleđa prema gradu. Zbog toga se može pretpostaviti, nastavlja on, da su važni ciljevi politike gradova na istočnoj obali Jadrana bili otvaranje zaleđa vlastitim utjecajima, osiguravanje mirnijih odnosa s tim istim zaleđem te, prije svega, slobodnije komuniciranje ljudi. Iz tih postavki proizlaze i važna potpoglavlja ove knjige o putovima kao uvjetu komunikacije te prožimanja stanovništva: o putovima kroz Poljica, putovima kroz Primorje te putovima između Poljica i Primorja. Takvo je dvosmjerno gibanje grad – zaleđe zbog brojčane premoći stanovništva u zaleđu ujedno značilo i kroatiziranje gradskoga stanovništva. Tako je i s poljičkom nazočnošću u Splitu. Ekonomski, a zatim i politički razlozi, posebno nesigurnost zbog osmanskih prodora, pojačavaju migracije Poljičana prema Splitu, gdje su kao habitatores (stanovnici) obavljali najrazličitija zanimanja u komunalnoj ekonomiji kakva je bila splitska. Ovaj će proces pak, koji Tomislav Raukar naziva dvostrukom integracijom (grad na obali – hrvatsko zaleđe te hrvatsko društvo – Sredozemlje), još jače, prema Raukaru, istaknuti geopolitičku i privrednu ulogu dalmatinskih komuna u hrvatskoj povijesti srednjega vijeka. Upravo te gospodarske odnose Splita i Poljica u XIV. i XV. stoljeću Nazor obrađuje u zasebnom poglavlju, uklapajući ga u dosadašnje historiografske spoznaje o gospodarskim sustavima u dalmatinskim komunama. Tako, za ilustraciju, on ovdje razmatra odnose dalmatinskoga grada i seoske općine, razmatra poljoprivredu Splita i Poljica općenito, stočarstvo, obrte, solane i mlinove (mlinice) na rijeci Žrnovnici te kupoprodaju i najam nekretnina između stanovnika splitske komune i Poljica (i Primorja). Na temelju podataka iz javnobilježničkih kupoprodajnih ugovora autor zaključuje da je temelj splitsko-poljičkih odnosa u ekonomskome smislu činila zemljoradnja te s njom neizostavno povezano stočarstvo. Pored administrativnih granica i političkih uvjetovanosti, to je učinilo prožimanje Splita i Poljica neizbježnim i trajnim, a odnos dalmatinskoga grada i njegova zaleđa “osuđenim” na međusobnu komunikaciju, suživot i suživljenost.
Sve navedeno naš je autor učinio proučavanjem relevantnih izvora, objavljenih i neobjavljenih, poglavito pisanih vrela okupljenih u fondu Stari splitski arhiv, koji se danas čuva u Državnom arhivu u Zadru. Neke dokumente pak, kako je već istaknuto, autor donosi i u “Prilozima” na samome kraju knjige. Pritom se ne može ne uočiti i opseg proučavanih objavljenih vrela koji se sastoji od 34 bibliografske jedinice, počevši od svezaka Smičiklasova Kodeksa, preko Tomine Historije Salonitane, pa sve do Splitskoga i Poljičkoga statuta te Zlatne knjige grada Splita. Uz sve spomenuto, u literaturi su navedena još 164 naslova koja je autor upotrijebio za izradu ove monografije.
Zaključno, dr. sc. Ante Nazor ovom je knjigom podigao spomenik trajniji od mjedi splitsko-poljičkim odnosima. Izvukao ih je iz romantičnih okvira jednostranosti u kojima ih se promatralo samo kroz sukobe ili pasivnu koegzistenciju. Ovdje ih je rekonstruirao kritički utemeljeno, odmjereno, gotovo u detalje, sa znanstvenom akribijom i “metodičkim oprezom znanstvenika” koji zadivljuju i uvlače u taj svijet višeslojnih splitsko-poljičkih odnosa u njihovoj mikro i makrodimenziji.
Objavljeno u časopisu za kulturu, znanost i umjetnost:
Zadarska smotra (str. 326–331) – godište LXV, broj 1-2, 2016. (Zadar, 2016.)
