Preranim slijetanjem trogirskog Slavuja u rajske dvore, nije samo utihnula jedinstvena tenorska batuda u klapskome gaju, već je i sveukupan dalmatinski kulturološki krajobraz zauvijek ostao bez svog nadaleko prepoznatljivog toposa. Zapravo, moglo bi se reći da su se Coce i Dalmacija prožimali istovjetno recepturi po kojoj je Kairos prožeo njega i klapu Trogir čineći ih jedinstvenom, nedjeljivom i neponovljivom cjelinom čija se vrijednost ogledala u svakoj njenoj sastavnici i obratno. I upravo zbog toga je Vinko Coce jedan od onih ljudi čijim odlaskom cjelina gubi svoju prepoznatljivost, pa je bol koju osjećamo i koja nas povezuje samo dokaz da još u svići jema uja, da nas ima i da njegove pisme nisu ispivane uzalud! Naprotiv, Dalmaciju je oduvik resila sposobnost da svoje boli snagom svoga duha pretvara u nove vrijednosti. I dok tako bude, Dalmaciji i Dalmatincima, Hajduku i našem Slavuju, suđeno je – živjeti vječno!
AM (28. listopada 2013.)