Gorljivost kojom današnji ustašofili (ne može se reći ustaše jer oni se izbjegavaju tako deklarirati) inzistiraju na pokliču “Za dom spremni” najbolji je dokaz da nije riječ tek o nevinome izljevu domoljublja kako se to nastoji prikazati nego o pokušaju rehabilitacije ustaškoga režima na mala vrata primjereno mogućnostima. Uzme li se još u obzir i ikonografski kontekst s kojim rečeni poklič u pravilu čini cjelinu (poglavnikovi portreti, crne uniforme, ‘ušato’ U, desnica podignuta na razinu ‘visine kukuruza’ itd.), više je nego razvidno da je posrijedi tek proziran pokušaj rehabilitacije režima koji je Hrvatskoj samoj nanio najviše zla.
Pa ipak, bilo bi nepravedno samo zbog ove političke smicalice kojom se nastoji reinterpretirati dio naše povijesti u svrhu trženja glasova i privilegija u sadašnjosti, unaprijed negirati domoljublje mahom golobradih momaka koji su u počecima Domovinskoga rata iskreno vjerovali ili još uvijek vjeruju da je sporni poklič vrhunac domoljubnog izraza, što su mnogi napokon i dokazali položivši, nažalost, svoje živote na žrtvenik domovine. Slične sudbine bili su i mnogi domoljubi koji su tijekom NOB-a jednako srčano ginuli sa Staljinovim imenom na usnama, dok su njihovi preživjeli suborci u godinama poraća takorekuć obnoć postali neprijatelji države i Partije samo zato što nisu na vrijeme ukapirali da je Tito raskinuo savez s dojučerašnjim ideološkim i ratnim pobratimom, pa su svoj ‘grijeh’ kasne spoznaje ‘iskajavali’ u jugokomunističkim kazamatima od kojih je najzloglasniji bio onaj na Golome otoku.
Pa u čemu je onda problem, pitate.
Problem je, kao i uvijek kad su manipulacije u pitanju, u nečasnim namjerama političkoga establišmenta i politikanskome lešinarenju s jedne, te u neznanju i nepoznavanju vlastite prošlosti i povijesti s druge strane. Ukratko, što je znanje manje, to je gorljivost veća, pa su i mogućnosti manipuliranja veće. Stoga je nužno ‘spas’ potražiti u činjenicama lišenim ideološke ‘obrade’ od strane pobjednika i/ili poraženih pri čemu valja imati na umu i to da ništa u životu nije samo crno ili samo bijelo. Život je, naime, čitav spektar boja i nijansi u kojemu ponekad prevladavaju tamniji, a ponekad svjetliji tonovi.
Za bolje razumijevanje konteksta vremena koje je iznjedrilo nesretni poklič “Za dom spremni” moramo se vratiti u razdoblje Drugoga svjetskog rata koji je cijeli Svijet obojao teškim i najtamnijim bojama koje su ‘zamiješali’ Hitler i Mussolini, a kojima je, što se Hrvatske tiče, dr. Ante Pavelić ‘dao ruke’ i to ne zato što je želio nezavisnu državu Hrvatsku nego zato što je na račun Hrvatske i hrvatstva patološki nastojao nalikovati svojim političkim mentorima ili točnije, svome političkom uzoru, posljednjemu sultanu koji je autokratski vladao Osmanskim Carstvom, Abdulu Hamidu II. (1876–1909.), poznatom po krvavom načinu vladavine, represiji i velikoj netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama, napose Armencima kojih je poubijao gotovo dva milijuna, zbog čega je i dobio nadimak ‘Krvavi’ i ‘Prokleti’ sultan.
Slijedeći nauk i praksu Krvavog sultana koji mu je bio „uzor i kalup po kojemu je vodio politiku i upravljao u N.D.H.“, kao i svog „prvog učitelja hodže-Osmanlije iz Pljevlja“ u (zavičajnome) Sandžaku, kako to tvrdi Pavelićev intimus Eugen Dido Kvaternik (1910–1962.) koji je s njim proveo „12 godina zajedničkog političkog i revolucionarnog rada“, Pavelić je zlorabio težnju hrvatskoga naroda za svojom državom, te je uz pomoć spomenutih mentora stvorio karikaturu od države nazvavši je Nezavisna Država Hrvatska. Cijenu njegove despotske naravi i političkoga sljepila platili su ne samo Srbi, Židovi, Romi i drugi manjinski narodi u Hrvatskoj nego i nebrojeni Hrvati i to ne samo komunisti i antifašisti nego i oni ideji ustaštva i njemu osobno najodaniji. Jedan od njih bio je i njegov upravo spomenuti intimus E. D. Kvaternik (sin ‘slavnoga’ vojskovođe Slavka Kvaternika koji je u odsustvu Pavelića, ali u njegovo ime, proglasio NDH 10. travnja 1941.), uz to i svemoćni Ravnatelj za javni red i sigurnost u Pavelićevoj Vladi koji je među prvima otvoreno optužio Pavelića da je “nad Hrvatskom počinio najstrašniju izdaju naše povijesti (…)” obrazlažući to riječima: “Ako odstupanje hrvatskog teritorija i predaja suvereniteta, pristanak na talijansku okupaciju, i sve to s isključivim ciljem osiguranja osobne despotske vlasti, nije izdaja, onda riječ izdaja treba brisati iz hrvatskog rječnika.”
Među krivce koji su Paveliću omogućili provedbu izdajničke politike, uz Mussolinija i Hitlera, te Paveliću osobno odane ‘ministre-kovertaše’ (dr. Andrija Artuković, dr. Jozo Dumandžić, Janko Tortić i dr.) koji su uz izdašne ministarske plaće svakoga prvog u mjesecu iz poglavnikovih ruku dobivali i koverte s mitom, E. D. Kvaternik ubraja, citiram, „i jedan dio one idealne, najprije zavedene, zatim prevarene, i, konačno, izdane hrvatske mladeži.“
Zato je posve razložno i prvi predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga dr. Franjo Tuđman već na samome početku Domovinskog rata imao izrazito negativan odnos prema HOS-u izražen riječima: “Ja znam da je među tim mladićima bilo hrvatskih fanatika, ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti, jer današnji svijet se gradi na načelima antifašističke koalicije (…).”
Zaključno, razlozi zbog kojih je naizgled nevin, lijepo sročen i domoljubno milozvučan poklič „Za dom spremni“ povijesno kompromitiran leže, dakle, isključivo u zločinačkome karakteru same NDH što ne poriče čak ni jedan od njenih tvoraca Eugen Dido Kvaternik, koji kaže: „Notorna je činjenica, koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koje s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost“. I baš zato bi poklič „Za dom spremni“ u ropotarnicu povijesti među prvima morali pospremiti upravo oni čije je iskreno domoljublje zlorabljeno baš kao što je to na svoj način učinio predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier osudom nacizma u svom hrabrom istupu pred njemačkom i svjetskom javnošću u povodu ovogodišnjeg obilježavanja 75. obljetnice pobjede nad nacizmom.
Zato je važno neupućenima objasniti da „Za dom spremni“ nije nikakav ‘stari hrvatski pozdrav’ kako tvrde njegovi promicatelji nego je, vjerovali ili ne, nastao u ustaško-antifašističkom ozračju za vrijeme Velebitskog ustanka godine 1932. koji su, kako objašnjava povjesničar dr. Ivo Biondić, podigli „hrvatski nacionalisti – ustaše” protiv srpske monarho-fašističke diktature i okupacije (1918–1941.), a koji su iz taktičkih razloga otvoreno podržali (hrvatski) „klasni revolucionari – komunisti”, pa tako prvi primjer njegova korištenja, navodi povjesničar dr. Mario Jareb, nalazimo u listu ‘Ustaša’ iz srpnja 1932. No prava je istina, tvrdi pak povjesničar dr. Hrvoje Klasić, da je „Za dom spremni“ kao pozdrav uveden tek utemeljenjem fašističke ustaške Nezavisne Države Hrvatske, te da je riječ o ekvivalentu njemačkog „Sieg Heila“.
Baš zbog takvih negativnih političkih konotacija koje proizlaze iz zločinačkog povijesnog naslijeđa tzv. NDH koja bijaše sve osim nezavisna, svi oni koji nad grobovima i spomen-obilježjima palih hrvatskih domoljuba još uvijek kliču „Za dom spremni“ svjesno ili nesvjesno bacaju sjenu na njihovu žrtvu kompromitirajući istovremeno i njezin domoljubni smisao. Sličan učinak ima i pokušaj Vladinog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću da u slučaju spornoga pokliča relativizira kontekst njegova legaliteta, a jednako tako i sljepilo hrvatskoga pravosuđa pred sve učestalijim i sve očitijim zloporabama domoljubnih osjećaja onih čije razumijevanje novije hrvatske povijesti nije, nažalost, na razini njihova domoljublja. Ništa manje štetno po Hrvatsku nije ni perfidno izjednačavanje onih koji su za svoj dom doista (bili) spremni ginuti s onima koji su jedino za ‘udomljivanje’ vlastite guzice spremni kao što to nepobitno bijaše i sam Poglavnik koji je na vrijeme zbrisao s dijelom zlata opljačkanoga Židovima zlorabeći u svom sramotnom kukavičluku i svoju poraženu vojsku i ‘svoj’ hrvatski narod kao živi štit.
Međutim, kako se povijest ‘popraviti’ ne može jednako kao što se ni zločinački karakter ustaškoga režima ne može relativizirati osvetničkim partizanskim zločinima počinjenima na Bleiburgu i drugim stratištima, vrijeme je da istinski domoljubi kojima je dobrobit Hrvatske važnija od svjetonazorskih razlika napokon ‘okončaju’ Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i tako otkažu poslušnost politici ‘zavadi, pa vladaj’ koja nas desetljećima drži taocem grijeha i zabluda iz prošlosti zbog sebičnih interesa pojedinaca i skupina kojima su usta puna Hrvatske samo zato kako bi im džepovi bili još puniji Judinih škuda.
Pišući ove retke u mizernoj nadi da bi mogli pridonijeti spoznaji kako Poglavnikov ‘bratski’ pozdrav „Za dom spremni“ ne samo što nije vrijedan žrtve istinskih hrvatskih domoljuba nego nije vrijedan ni spomena, ipak nisam za njegovu zabranu zato što smatram da je ovo civilizacijsko, a ne pravno pitanje i zato što držim da Hrvatskoj nisu potrebne nove podjele, a još manje nove ‘političke’ žrtve. No zato je potrebno neumorno tumačiti kako poklič „Za dom spremni“ nije nikakav izraz domoljublja nego, naprotiv, sebeljublja s obzirom da je u svom izvornom obliku „Za poglavnika i dom spremni“, kako naglašava povjesničarka i znanstvenica Neva Mihalić, „kao službeni pozdrav ustaškog pokreta na prvome mjestu veličao Poglavnika, a tek potom ono što je Hrvatima sveto“. Stoga bi odgovorni domoljubi napokon morali osvijestiti da klicanjem „Za dom spremni“ zapravo nanose štetu svome domu štiteći one koji su jedino za ‘udomljivanje’ spremni.
Ante Mekinić, svibanj 2020.